Hrvatskoglagoljski zbornici po sadržaju koji nude dijele se na politematske i monotematske. U prvima se nalaze različiti sadržaji: poezija, legendarni tekstovi, apokrifi, prirodoznanstveni tekstovi itd., a u monotematskima su samo tekstovi iste vrste, najčešće  propovijedi i to korizmene. Zovemo ih korizmenjaci, npr. Greblov korizmenjak iz 1498. ili Korizmenjak iz Oporta također iz 15. stoljeća itd. U Kolunićevu zborniku iz 1486. uz korizmene propovijedi nalazi se i Traktat o sedam smrtnih grijeha. Zbornik je dobio ime po žaknu/đakonu Brozu Koluniću koji ga je prepisao u Knežej vasi kraj Otočca. Prepisivač je bio  rodom iz Dubovika u Bužanima, a tekst korizmenih propovijedi prepisao je po narudžbi gatanskoga vikara Levnarda koji je pak bio iz plemena Doljana. Broz je Kolunić, utvrdila je naša znanost, znao i glagoljicu, i ćirilicu, i latinicu, ne samo znao, nego i poučavao ljude oko sebe.

Između korizmenih propovijedi i traktata o sedam smrtnih grijeha umetnuo je žakan Broz oveći zapis iz kojega je jasno da je on samo prepisivač, a ne možda prevoditelj ili kompilator teksta. Kada uzmemo u obzir da se u Arhivu HAZU čuva još jedan rukopis korizmenih propovijedi sadržajno identičan, a jezično malo različit od propovijedi u Kolunićevu zborniku, jasno je da je postojao stariji predložak s kojega su ti tekstovi prepisani i znanstvenici su se pitali s kojega je jezika taj predložak preveden i tko ga je preveo. U spomenutom zapisu Broz Kolunić naziva korizmene propovijedi «knjige svetago Bernardina» i taj je naziv upućivao na zaključak da su propovijedi sačuvane u Kolunićevu zborniku i one koje se čuvaju u Akademiji kompilacija iz četiri velika sveska pisanih djela svetoga Bernardina Sienskoga, ali su preciznije usporedbe oborile takav zaključak, a ostala je mogućnost da su naše propovijedi nastale prema nekom nepoznatom djelu istoga sveca, koje nije tiskano, nego je kolalo u prijepisima, a možda je riječ o djelu kojega drugoga sveca istoga imena.

U  predgovoru svome izdanju Kolunićeva zbornika Matija Valjavec je 1892. napisao da je hrvatski tekst preveden s talijanskoga, što on zaključuje po nekim talijanizmima, a poznati istraživač hrvatskoga glagoljaštva Vjekoslav Štefanić upozorava da se u našem korizmenjaku spominje Frančisko Muran , što bi trebao biti francuski teolog Franciscus de Mayronis (umro 1327). Malo je sigurnih podataka, pa se samo s puno ograda može reći da je zbirka propovijedi iz Francuske stigla u Italiju a odande u Hrvatsku. Tko je prevoditelj na hrvatski, ne znamo: Valjavec i Štefanić misle da je tekst preveden u Istri, a Hercigonja drži da je preveden na sjevernim frankopanskim posjedima i to zaključuje po kajkavizmima u inače čakavskom tekstu, posebno po germanizmima i hungarizmima u njemu, te po upotrebi termina potknežin za lat. vicecomes  jer se taj termin upotrebljavao redovit na posjedima Zrinskih i Frankopana od 13. do 16. stoljeća i zamijenio je stariji termin podžup.

Suvremeni istraživači  govore o velikoj popularnosti srednjovjekovnih propovjednih tekstova i misle da se ta popularnost ne da objasniti samo žeđu za znanjem, nego i uživanjem u umjetnosti riječi, pogotovo kada su propovijedi stavljane na papir, što se doživljavalo »kao svečan čin pretakanja fluidne govorne riječi u magičan, konzervirajući medij pismene komunikacije» (E. Hercigonja). Srednjovjekovni je čovjek propovijedi držao književnom vrstom, a tako misle i suvremeni nam istraživači. Rekli bismo da je narav propovjednih tekstova dvojna: kada se ne pitamo o istinitosti iskaza, tada se susrećemo s književnim tekstom.

U našim propovijedima, kao i inače u tekstovima iz srednjega vijeka, brojna su mjesta na kojima se dobro suprotstavlja zlu, materija duhu, božansko ljudskome, nebo zemlji itd. U te se opreke unosi osjećaj potpune neizvjesnosti i straha od onoga što dolazi.

Tako u našim propovijedima nailazimo na ovakve rečenice:

— Danas jest čovik v milosti, a zajutra v grihu, danas zdrav a zajutra nemoćan, danas mudar a zajutra manen … danas živ a zajutra mrtav

— nimaš verovati semu svitu ki je vele lažljiv i obećuje mnoga a malo vzdaje: obećuje ti dug život a v kratci pride smrt,

Autor nam stalno poručuje da je ispunjenje želja moguće samo na nebu:

— Ako hoćeš blago imiti, v nebu je bogatastvo vikuvečno, ako želiš lipotu, ondi je lipota ka konca nima, ako želiš mudrost, ondi jest ki nigdare ne pomanjkuje, ako želiš život, ondi je život ki nigdare ne manjka…

U korizmenjaku Kolunićeva zbornika nalazi se 37 propovijedi, a 34 od njih poštuju formalno i stvarno trodijelnu shemu. Svaka propovijed počinje navodom iz Evanđelja, koji može biti podulji, samo nekoliko njih u Velikom tjednu ima navod iz psalama, a onda slijede tri dijela. U prvom dijelu, nakon formule uvođenja, imenuje se grijeh protiv kojega vojuje citirano Evanđelje. Slijedi tekst iz Staroga zavjeta koji odgovara temi, a zatim se na primjerima objašnjava kako se sve može učiniti dotični grijeh i kakve su posljedice vjerojatne. Unutra je obično umetnuta priča koja zajedno s prepričanim tekstom iz Staroga zavjeta čini najpoetičniji dio propovijedi. Drugi dio propovijedi donosi upute kako se čuvati dotičnoga grijeha i što činiti da bi čovjek spasio svoju dušu. Treći dio donosi brojne sumnje  (dubia) koje bi se čitatelju/slušatelju mogle javiti i odmah se na njih odgovara, najčešće navodima iz djela velikih crkvenih učitelja, npr. iz Jeronima, Tome Akvinskoga, Augustina i drugih. Npr.

Ako bi jedan perlat ili jedan gospodin imil jedan oficij ili beneficij dati i paki da bi dva človika prosili ta oficij, jedan domaći, a jedan gost , komu se ima dati prvo? Na to ti odgovara sveti Avgustin i di…

Sada propovjednik razlaže Augustinovo stajalište da treba dati onomu koji je bolji, a ako su jednaki, treba dati prednost domaćemu.

Iako to nije na prvi pogled vidljivo, u propovijedi možemo naći pet dijelova koje sadrži antički govor: uvod, pričanje, dokazivanje, pobijanje protivnih tvrdnji i završetak. Propovijedi u Kolunićevu zborniku nisu najljepše u hrvatskoglagoljskoj tradiciji . U najslavnijem glagoljičnom zborniku iz 1468. nalazimo npr. slobodnije i ponesenije propovijedi koje manje robuju zadanim shemama. Poslušajmo npr. dio propovijedi koja nosi naslov Čtenije svetago  Ivana Zlatoustoga o žitji sujetnom:

Bogatstvo pogibajet i slava minujet,

ljepota uvenet i slava i čast sega svijeta pogibnet

kako i dim ot ognja

i  kako i sen mimoidet,

i kako cvijet v jutro procvate k večeru uvene

A mi sami pojdemo nazi kako rojeni jesmo k strašnomu sudu

hvalu želejuće

milosti Božije vapijuće

drug k drugu .

O gorje nam grešnikom,

koliko za mali žitak

vječnoga svijeta lišismo se prevelike dobrote…

Književna vrijednost propovijedi koje su stvarali hrvatski glagoljaši u srednjem vijeku različita je od zbornika do zbornika i od propovijedi do propovijedi. Uvijek, međutim, susrećemo elemente karakteristične za refleksivnu srednjovjekovnu prozu: obraćanje, apel, refleksiju, diskusiju, pouku, lirski izričaj, a uključeni su i fabula, stilska ponavljanja, stilska nabrajanja itd. Ti su tekstovi posve nedovoljno proučeni, a mogu nam ponuditi puno spoznaja o našim duhovnim i književnim ishodištima i o ugođajima koji su pratili propovijedi u srednjem vijeku. Johan Huizinga u svome čuvenom djelu Jesen srednjega vijeka pripovijeda kako je brat Richard, kasniji ispovjednik Ivane Orleanske, propovijedao u Parizu 1429. godine deset dana uzastopce po pet – šest sati na dan i publika je usrdno dolazila i iskreno tugovala kada je najavio svoj odlazak. Nisu očito dolazili samo zbog toga da nešto nauče, nego i da u propovijedima uživaju, da uživaju u umjetnosti riječi.   

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.