Utemeljitelj zapadnoeuropskoga redovništva sveti Benedikt (480–547) za svoju je prvu benediktinsku zajednicu na Monte Cassinu sastavio regulu ili pravilo za redovnike u koju je ugradio načelo molitve i načelo rada (Ora et labora) te zajedničkoga života i posjedovanja. Benediktinci su se rano proširili i po hrvatskim, južnim i sjevernim, krajevima pa se računa da je u 13. st. u našim krajevima bilo oko 100 samostana. Neki su među njima njegovali (i) glagoljičnu pismenost. To je velika posebnost hrvatske kulture jer su benediktinci svuda bili nositelji kulture latinskoga izraza, a posve iznimno podržavali su i druge tradicije.  U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se (pod signaturom I a 74 Kuk. Cod. Glag. X) kodeks od 60 pergamentnih folija (17,2 x 12,8 cm) koji sadrži prijevod Regule Svetoga Benedikta pisan glagoljicom. Po zapisima na kraju kodeksa zaključuje se da je regula pisana za Rogovsku opatiju, tj. za onu koja se 1129. s kopna (kraj Biograda na Moru) preselila u Tkon, na otoku Pašmanu, uz crkvu Ssvetih Kuzme i Damjana. Po paleografskim i jezičnim osobitostima zaključuje se da je prijepis koji je do nas došao s kraja 14. stoljeća, a da bi predložak s kojega je prepisan mogao biti i iz vremena prije 12. stoljeća. Taj glagoljaški prijevod najstariji je sačuvani hrvatski prijevod i s anglosaksonskim i s armenskim drži se najstarijim prijevodom benediktinske regule s latinskoga na neki drugi jezik.

Na područjima gdje to nije zvučalo heretično, gdje je bila bizantska dominacija, piše Mile Bogović, i onaj klerik koji je znao samo pučki mogao ga je zadržati i kad se probio u svećeničke redove. Kod redovnika nije bilo tako važno kojim se jezikom služe. Ali i redovništvo u 11. stoljeću u našim stranama doživljava snažan zaokret prema zapadnjačkim oblicima redovničkoga života …» Taj je zaokret posljedica velikoga raskola, a i gregorijanska je reforma nastojala očistiti Zapad od istočnjačkih običaja. Monaške zajednice koje su nastale u vrijeme bizantske dominacije počele su prihvaćati obnoviteljske smjernice zapadnoga redovništva i taj će proces, piše Mile Bogović,  biti «brži što je više slabila politička, kulturna i duhovna veza između Istoka i Zapada. Ipak nešto što je stvoreno i očuvalo se u prijašnjim uvjetima  – glagoljsko pismo i liturgija na staroslavenskom (starohrvatskom) jeziku – čuvat će se i dalje, najprije uz prešutno, a u 13. stoljeću i uz izričito, dopuštenje službene crkvene vlasti.»

Istraživači su u našem prijevodu uočavali »jezično šarenilo« i konstatirali da supostoje novi i vrlo stari jezični oblici te su to pripisivali neustaljenoj književnojezičnoj tradiciji koja je takvo supostojanje dopuštala, posebice u neliturgijskim tekstovima.

Iako se nerijetko navode primjeri za jezičnu starinu ili za jezično osvježavanje, preciznijih istraživanja o jeziku Regule nismo imali do naših dana. Štefanić je napisao da je «… jezik Regule mješavina crkvenoslavenskog i narodnog jezika čakavsko–ikavskog (ekavskog) narječja. Ta eklektičnost je vrlo napadna jer se križaju jezične crte od vrlo arhaičnih do vrlo mladih, sve jedna pored druge». Novija istraživanja pokazala su da jezik nije tako šarovit kako su tvrdili naši stariji filolozi i uočila su brojne dosljednosti u jezičnom oblikovanju teksta.

Mjestimično veliko majstorstvo prevoditelja privuklo je i povjesničare književnosti pa je akademik Hercigonja u njezinoj trodijelnoj kompoziciji vidio srednjovjekovno poimanje brojeva i proanaliziravši topiku naglasio da »stilska faktura, izbor jezičnih sredstava u ovom spisu odaju pisca s izrazitim osjećajem za oblikovanje izraza te da su posebice zanimljivi pokušaji da se karakterističnim srednjovjekovnim sklopovima dugih retoričkih nabrajanja izvrši određena prozodijska organizacija teksta, oblikuju ritmičke strukturne cjeline čija se ritmičnost temelji na tonskoj izokoliji, ali je i dodatno signalizirana, uvođenjem i osobitim rasporedom ritmotvornih elemenata, markirana redom riječi, paralelizmima, anaforama, asonancama, homoteleutima i svojevrsnim nagomilanim srokovima . . .

Upozorit ćemo  na neke zanimljive misli o čitanju u benediktinskoj zajednici. Tako u tekstu čitamo:

Stolь br(a)t’e kadi jide brez lekcije nikadare ne budi. ni paki kto ljubo popad

kvaternu ne smij čisti ondje. da komu čtiti jest črjeza vsu nedilju.

Pravilo dakle zahtijeva da se nikada za stolom ne jede, a da se nije nešto pročitalo i da ne smije čitati tko bilo, nego onaj koji je za čitanje u tom tjednu određen. Autor Regule (dakle Sveti Benedikt) upozorava da se čitač mora moliti Bogu i zamoliti braću da za njega mole jer čitanje je zahtjevan posao koji obavljaju samo povlašteni pa postoji opasnost da se čitač uzoholi. Stari hrvatski prevoditelj kaže da se treba čitač moliti da ga Bog izbavit duha gizde i nastavlja:

Usilno mlčanje budi na stoli. ni jednoga šapta ili slova. takmo onoga ki čte slišano budi.

Tišina dakle mora biti potpuna i smije se čuti samo onoga koji čita, a ako li netko nešto ustreba, mora se obratiti svome drugu, i to ne riječju, nego samo glasom  ot ruke. Kako zanimljivo imenuje stari glagoljaš neverbalnu komunikaciju! Značenja riječi glas i riječi znak preplela su se u njegovoj svijesti jer se glasom posreduje znak.

Tekst koji se čita za stolom važan je i smije se samo iznimno komentirati:

… ni jedinь ne smij ondje ot lekcije čto ljubo besedovati… takmo ako prijur jame čto hotiti kratko reći ot potribe…

Čitat će kroz godinu samo odabrani, a ne svi: jedini je kriterij umijeće čitanja:

…a bratija redom ne čtite. da ki lipo umiju čisti ti čtite.

Dakle izričito se kaže da neće čitati svi po redu, nego samo oni koji znaju lijepo čitati.

Prije trideset godina napisao je Eduard Hercigonja da stilska faktura, izbor jezičnih sredstava u ovom spisu, dakle u Reguli, odaju pisca s izrazitim osjećajem za oblikovanje izraza. Hercigonja je naveo duga retorička nabrajanja kojim se prozodijski organizira tekst i oblikuju ritmičke cjeline. U ovoj ću prilici upozoriti samo na dva postupka u organiziranju teksta kojim se pisac nastoji udaljiti od stilski neutralnoga govorenja. Prvi je uporaba istokorijenskih riječi u istoj rečenici: umlknuh i ukrotih se i umlčah (12a); g(ospod)i, ustnje moje otvrzaješi i usta moja vzvestet hvalu tvoju (25a); slišasmo zapovid zapovidatela (3a). Nema sumnje da takva uporaba pomaže uspostavi svečanoga ritma u tekstu. Zanimljivo je, međutim, da kada bi morao u rečenici upotrijebiti dvaput istu riječ, autor kadšto nastoji to izbjeći: ne smij koludar drugoga mniha izbavlati vola nega hudobu pokrivati (48a). Izraz »koludar drugoga koludra« svaki bi čitatelj prihvatio kao korektan, ali našem se autoru činilo da nije dobro u velikoj blizini upotrijebiti istu riječ pa je uz koludar upotrijebio mnih, tj. monah.

Ti postupci pokazuju da je riječ o autoru koji razmišlja o jeziku, no s obzirom da se tekst često, kroz dugo vrijeme i na različitim mjestima prepisivao, moguće je pretpostaviti da je poneki manje pažljiv prepisivač i uklonio koji od ovakvih stilski potentnih izraza. Ipak, sačuvao nam se tekst čitak i privlačan, tekst koji pravom ljubitelju riječi ima što reći i nakon tolikih stoljeća.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.