Budi dio naše mreže

Romani u hrvatskoglagoljskoj tradiciji

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

U svojoj knjizi «Povijest hrvatskoga romana» akademik Krešimir Nemec piše da je termin «roman» iz 12. stoljeća i da je prvotno označavao «narječje, a potom i svaki književni tekst koji nije bio pisan latinskim (lingua latina) nego novim romanskim/francuskim jezikom (lingua romana).»  

«Srednjovjekovni je roman – piše Vesna Badurina Stipčević – sublimiran izraz specifičnih mitova feudalne kulture: viteškoga ponašanja, dvorske ideologije, ljubavi prema gospama» . Naša ugledno istraživačica hrvatske glagoljske tradicije  naglašava »nizanje događaja bez neke predvidljive klasifikacijske logike.»  

Hrabrost, moralna postojanost i ljepota krase junake tih opsežnih priča. U poznatoj biblioteci Matice hrvatske «Stoljeća hrvatske književnosti» u prvoj od dviju knjiga koje su posvećene srednjovjekovnoj hrvatskoj prozi Vesna Badurina Stipčević priredila je legende i romane i odlučila je uvrstiti četiri naslova koja su gotovo svi naši poznati povjesničari književnosti ubrojili u romane. To su: Barlaam i Jozafat, Priča o premudrom Akiru, Rumanac trojski i Aleksandrida pa ih u spomenutoj knjizi Vesna Badurina Stipčević sve analizira i donosi latinicom. Iz te smo knjige za naše slušatelje/čitatelje ponešto odabrali.

Prvi među romanima Barlaam i Jozafat zapravo je kristijanizirana Budina legenda koja  je turskim i perzijskim posredništvom stigla do kršćanskih književnosti i pripovijeda o indijskom kralju Aveneru koji svojega sina Jozafata pokušava zaštiti od proročanstva da će postati kršćanin, ali pustinjak Barlaam ipak uspijeva Jozafata obratiti na kršćanstvo. Hrvatski je prijevod nastao prema talijanskom predlošku. Taj  je roman sačuvan samo u latiničkim hrvatskim tekstovima, dakle nisu ga sačuvali glagoljični tekstovi.

U sva tri hrvatska  pisma sačuvana je, međutim,  Priča o premudrom Akiru.  Akir je savjetnik kralja Sinaheriba i svojega je nećaka Anadana odgajao da bude pobožan i strpljiv i temeljito poučenoga predao ga je kralju da bi Anadan umjesto Akira bio kraljev savjetnik. Ali Anadan je izdao Akira, oklevetao ga pred kraljem i doveo ga u smrtnu opasnost. No život je donio Akiru  priliku za osvetu: kada njegov nećak nije moga riješiti neke zagonetke egipatskoga vladara, riješio ih je Akir i za plaću tražio da mu da mu vladar preda nećaka, što je ovaj i učinio, a Akir je svojega nećaka brutalno kaznio. Poslušajmo dio romana u kojem Akir poučava Anadana:

Sinu moj Anadane, ne gledaj na lipotu ni na krasotu žensku, pomeni grob i črvi kako hote vse tjelo izisti i bude smrdjeti v prahu i popelu.

Sinu moj Anadan, ašće i veliko imenije daš zli ženi, to veliku sramotu obrjeteš ot nje.

Sinu moj Anadane, ne vjeruj zli ženi, med bo kapljet iz ust jej a posljed obrjete se gorjest gorka i čemerna.   

Sinu moj Anadane, ako kaj prosiš ot Boga, ne zabivaj pečalnih utješiti, nagih odjeti, lačnih napitati, žejnih napjiti, nevoljnih utješiti dobrimi i slatkimi riči.

Naredni naslov Rumanac trojski hrvatskoglagoljski je prijevod vrlo popularnoga srednjovjekovnoga romana o padu Troje. Još od antičkih vremena  tema trojanskoga rata dio je školske lektire, a u srednjem su vijeku nastale brojne i stihovane i prozne inačice priče o trojanskoj povijesti, a od 12. stoljeća i romani. Prvi prijevod na neki slavenski jezik upravo je prijevod na hrvatski s kraja 13. stoljeća, a hrvatska je književnost, kao i u nekim drugim prilikama, bila posrednik preko kojega su zapadnoeuropski naslovi stizali u  ćirilične slavenske književnosti. Čakavska inačica našega teksta sačuvana je u Vinodolskom zborniku s početka 15. stoljeća , a čakavskokajkavska u višeput spominjanom Petrisovu zborniku iz 1468. godine.

U priči o Troji imena su kroatizirana pa npr. Hekuba postaje Jakupa, Prijam postaje Prijamuš, Ahilej Acjeliš itd. Na početku priče govori se kako je Jakupa, dakle Hekuba, usnila san  da je rodila glavnju iz koje su iskre padale po Troji. Mudraci su protumačili kralju da san znači kako će zbog djeteta koje će kraljica roditi propasti Troja.

U starom  našem tekstu to glasi ovako:

I bje tegotna i vu snje rodi glavnju i vzide na nebo i pusti se opet k moru, i ot nje padoše iskre na Troju i pogorje do fudomenta. Izbudivši se gospoja Jakupa i povjeda to mužu svojemu Prijamušu kralju, a Prijamuš kralj mišljaše v srci svojem  i v jutrje povjeda vsem meštrom trojskim i prorokom i vlastelem i nižnjem ljudem, da mu povjede čto hoće biti san on. I prorekoše meštri rekuće: »Hoće se sin tebje roditi s koga hoće poginuti Troja do fudomenta i ne ostane kamen na kamene.»

U roman su uključeni mnogi sadržaji od onoga o osnutku grada Troje, pa prepričano proročanstvo o uništenju grada, pa Parižova presuda najljepšoj od triju boginja, božici Venus, koja je dobila zlatnu jabuku što se kasnije pokazalo sudbonosnim, pa otmica lijepe Jelene koja je potaknula Trojanski rat te priča o Acjelišu, dakle o Ahilu i njegovoj svađi s kraljem Agamemnonom itd. U zaključku Vesna Badurina  piše:

Antička tema romana o padu Troje prenesena je u srednjovjekovno ozračje, a grčka mitologija obojena je kršćanskim duhom. Način izlaganja i struktura fabularne građe medievalizirani su i prikazani u svevremenskoj perspektivi.

Staroj antičkoj tradiciji pripada i Aleksandrida, povijesni roman o Aleksandru Velikom (koji je živio i vladao u 4. st. prije Krista) i poznati su prijepisi na više jezika s kraja 3. stoljeća naše ere.  U srednjem je vijeku bilo oko 80 preradbi na tridesetak jezika. Jedan tip Aleksandride posebno je kolao u južnoslavenskim prostorima i u stručnoj se literaturi spominje kao «srpska Aleksandrida» mada tekst svojim jezičnim i drugim osobinama upućuje na katoličku sredinu, pa neki istraživači misle da je dalmatinska obala mogla biti  prostor prvotne recepcije ove inačice Aleksandride. Ta je inačica sačuvana i hrvatskokajkavskom Derečkajevu rukopisu i nedavno smo je dobili u knjizi «Hrvatska Aleksandrida» koju je izdala Matica hrvatska, a priredili Ana Marija Dürrigl i Eduard Hercigonja. Postoje ozbiljni razlozi da se misli kako je taj hrvatski kajkavski tekst prepisan s čakavskoga glagoljičnoga predloška.

Pišući o glavnom liku Vesna Badurina Stipčević kaže da je «Aleksandar prikazan kao ideal srednjovjekovnoga viteza, pronicljivoga i hrabroga junaka, okrutnoga prema neprijateljima , milosrdnoga prema pobijeđenima, udvornoga prema ženama. Struktura djela je vrlo složena i dotiče granice između povijesti, kronike, putopisa, memoara, fantastične proze i avanturističkoga romana.»

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

                                                                   

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja