Budi dio naše mreže

Hrvatskoglagoljski zbornici

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Zbornici su najpopularniji tip glagoljične  rukopisne knjige od 14. do 16. stoljeća, ali živjeli su i prije i poslije toga vremena. Spominjem kao zanimljivost da glagoljični Grdovićev zbornik s početka 18. stoljeća ima 769 folija (=  1538 stranica ) i težak je malo manje od 20 kg!

Iz vremena prije kraja 14. st. sačuvali su nam se samo odlomci zbornika: najstariji je tzv. Budimpeštanski odlomak iz 12. st. u kojem nam se sačuvao dio legende o Svetom Stilitu.   Pazinski fragmenti s početka 14. st. pokazuju da je kroz duga stoljeća i nemirna vremena propalo uistinu veliko blago: ovdje je riječ  o 10 folija nekada velikoga zbornika u kojima su nam sačuvani dio Legende o Sv. Eustahiju, odlomci Apokrifa o drvetu krsnom, odlomci Uspenja Bogorodice, Nikodemova evanđelja, Mučenja Jakova Perzijanca i dr. Profesor Stjepan Ivšić upozoravao je, kao što smo naglašavali,  da su spomenuti i drugi sačuvani nam fragmenti dijelovi velikih zbornika,  velikih i po knjižnom formatu i po broju stranica, s kojima je propao vrlo obilat sadržaj.  Neki se tekstovi i u ovako fragmentarno očuvanoj tradiciji javljaju po nekoliko puta što svjedoči o njihovoj iznimnoj popularnosti (npr. Poslanica o poštovanju nedjelje desetak puta), a neki su najstariji slavenski predstavnici dotične teme: npr. spomenuti dio legende o Sv. Stilitu, apokrif Poslanica o poštovanju nedjelje), gotovo svi su među najstarijima. Iz toga  prvoga razdoblja (koje završava krajem 14. stoljeća) spomenut ćemo u ovoj prilici najstariju sačuvanu zbirku pučkoga duhovnoga pjesništva, tzv. Parišku pjesmaricu.

U njoj su nam sačuvane tematski i sadržajno različite pjesme,  lijepa marijanska  O Marija, Božja mati, božićna Bog se rodi u Vitliomi, pasionska Pjesan ot muki Hrstovi, dvije pjesme koje su se pjevale na oproštaju s mrtvacem (Bratja, brata sprovodimo, Tu mislimo, bratja, ča smo), rimovana legenda o Svetom Jurju zmajoubojici koja  ujedinjuje elemente hagiografske i viteške poezije te potresna , izrazito angažirana dvanaesteračka pjesma Svit se konča, pobuna protiv moralnoga posrtanja svećenstva  itd. Zanimljivo je da je sedam od deset sačuvanih pjesama napisano u obliku osmeračkih distiha, što vjerojatno znači da osmerac u to vrijeme počinje prevladavati u hrvatskom pjesništvu.

S kraja toga razdoblja sačuvan nam je i cjelovit Zbornik Gregora Borislavića iz 1375. On je dakle naš najstariji cjelovito sačuvan zbornik i sadrži liturgijske i neliturgijske sadržaje (dijelove misala, brevijara, rituala, molitve, apokrifnu Legendu o 12 petaka,  legendu o mučeništvu Svete Margarete itd).  Borislavićev zbornik najavljuje puno bolje sačuvano zborničko bogatstvo s kraja 14. te tijekom cijeloga 15. i 16. stoljeća. S razmeđa  14. i 15. st. je Ivančićev zbornik, iz 15. su Vinodolski, Oxfordski, Petrisov, Sienski, Kolunićev, Greblov itd., iz 16. su Tkonski, Petrinićev, Grškovićev, Žgombićev, Klimantovićev  itd., dakle iz toga razdoblja (do kraja 16. st.) imamo ih više od 20 sačuvanih!. Neki među njima su monotematski, tj. sadrže samo jednu vrstu tekstova. Najčešće je riječ o korizmenjacima, tj. zbirkama korizmenih propovijedi (npr. Korizmenjak iz Oporta, zatim Greblov korizmenjak itd.  Velika većina ih nudi raznolik i bogat sadržaj, a najzanimljiviji i najbogatiji je Petrisov zbornik iz 1468. koji na svojih 700 stranica predstavlja «antologiju tekstova iz raznih razdoblja i izvora obilježenu iznimnom raznovrsnošću i slojevitošću sadržaja» (E. Hercigonja). Ako kažemo da se u zborniku nalaze tekstovi iz moralke, religiozno – propedeutički spisi, kazusi crkvenoga prava, crkveno govorništvo, rituali, legende, mirakuli, apokrifi, anegdote, dijelovi Lucidara, tj. srednjovjekovne enciklopedije, poezija, pripovijesti o Akiru, o Troji itd., moramo se zapitati kakvu je to naobrazbu imao anonimni autor i kakve su to bile biblioteke u koje je zalazio ili ih posjedovao. U tom najvažnijem našem zborniku, ali i drugima, vidi se kako kod pisaca i pisara u srednjem vijeku prevladava misao da bi zajednički književni hrvatski jezik trebalo stvoriti miješanjem hrvatskih narječja. U Petrisovu zborniku nalazimo npr. ovakvu rečenicu: čto se žalostiš ubogi človječe, kaj se mećeš i zač trepećeš, tj. u jednoj rečenici imamo i staroslavensko čto i kajkavsko kaj i čakavsko zač. Takvu rečenicu nitko nije mogao spontano napisati, ona je posljedica razmišljanja kako treba oblikovati zajednički hrvatski književni jezik. Ta koncepcija nije kasnije pobijedila, ali je vrlo zanimljiva i u mnogim starim hrvatskim tekstovima ostvarena.

Ta želja da im se tekstovi čitaju na što širem području i želja da se odmaknu od stiliski neutralnoga govora uvjetovala je da su upotrebljavali puno sinonima, t. parova riječi u kojima je prva pripadala jednom a druga drugom hrvatskom narječju ili su sastavnice koje su gradile sinonimski par bile iz različitih razdoblja hrvatskoga jezika. Spomenimo neke parove: čas i hip, sram i stid, gnjiv i srditost, molim i prosim, jad i čemer, tuga i žalost, znanje i umenje, oganj i plamen itd. Podsjetimo se da su takve frazeološke jedinice karakteristične i za hrvatsku usmenu književnost. To naravno nije jedina veza između stila hrvatskoglagoljske i usmene hrvatske književnosti. Dobro je poznato da prozna usmenoknjiževna ostvarenja počinju  često ovako: Bio jednom jedan… Takav uvod s glagolom biti čest je i glagoljičnim zbornicima, tj. u njihovoj prozi: Bješe jeter kralj…, Bil je niki častan junak…. Bje muž duhovan i blagovjeran itd.

Posebno naglašavam da se u tim našim glagoljaškim zbornicima nalaze odlični prijevodi s latinskoga, talijanskoga i češkoga jezika koji su znatno pomogli da književna čakavština i drugi hrvatski književnojezični idiomi razviju frazarij i rimarij, da postanu pogodno sredstvo za izražavanje svakoga sadržaja. Nije manje zanimljivo ni manje važno što hrvatska srednjovjekovna književnost u tim zbornicima nudi veliku većinu najpopularnijih tekstova europskoga Zapada i to bez velikoga vremenskoga zaostatka. Dopustit ću si nešto opširnije nabrajanje  popularnih tekstova europskih književnosti na latinskom jeziku koje u prijevodu čuvaju naši zbornici: Miracoli della gloriosa Vergine, Confessionale generale, Vita et Transitus Sancti Hieronymi, Dialogi Gregorii papae, De morte prologus, Altercatio corporis et animae, Summula Antoniana, Fiore di virtù, Modus bene vivendi ad sororem, Disticha moralia Catonis, Paradisus animae, Visio Tundali, Sermones de sanctis , Elucidarius, roman o Troji, Aleksandrida, viteški romani o Lancelotu, Tristanu itd. To bi nabrajanje moglo biti i dvostruko dulje, ali i ovoliko je dostatno da pokaže uključenost srednjovjekovne hrvatske književnosti u suvremene joj europske tijekove. U  tom je kontekstu zanimljivo podsjetiti da najstariji ostaci hrvatske zborničke literature nude tekstove s europskoga Istoka koji su u našu književnost ušli posredstvom staroslavenskih prijevoda.

Antologija u naše vrijeme obično znači odabir najboljega, najljepšega ili po nekom kriteriju najvažnijega. Postoje i izbori koje zovemo hrestomatijama (od grč. chrestos – koristan, valjan + mathesis – učenje). Ti izbori mogu sadržavati izbore književnih djela namijenjenih učenju, ali i tekstove drukčijega sadržaja, također namijenjene svladavanju određene problematike. Čini se tako kao da kod antologije prevladava vrijednosni, a kod hrestomatije funkcionalni kriterij. Ako prihvatimo takvu podjelu, hrvatski su srednjovjekovni glagoljični zbornici bliži hrestomatijama, nego antologijama. No ne treba zanemariti ni nastojanje srednjovjekovnih sastavljača tekstova da često ponude tekstove koji su znatno udaljeni od stilistički neutralnoga govora, da ponude nešto lijepo.

Ta je književnost horizontalno i pučki usmjerena, ne cilja samo na jako učeno čitateljstvo, nego misli i na one koji možda i ne znaju čitati, ali će im onaj koji čitati zna tekst pročitati, a oni će biti pažljivi i zahvalni slušatelji.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja