Doživio sam jednom ispovijedajući na Veliku subotu. Nije bila velika gužva; više je svećenika ispovijedalo.

U ispovjedaonici, s druge strane crkve, bio je jedan naš stari svećenik, poznati ispovjednik. Čovjek koji se kod njega upravo ispovjedio, izmolio je pokoru i krenuo je prema izlazu.

Na vratima crkve sreo je prijatelja. Kako kod mene tada nije bilo nikoga – čuo sam njihov razgovor.

„Jesi li se ispovjedio?“ – pitao je prijatelj.

„Jesam!“ – odgovori ovaj pa nastavi: „A ti ideš sada? Znaš kakav mir nosim u duši. Ma da mi je imati dušu onog svećenika kod koga sam se sada ispovjedio.“

Naravno, prijatelj je odmah stao u red pred tom ispovjedaonicom. Vjerujem da je tako bivalo i kod oca o. Ante Antića.

A nama ostaje izazov: izgrađivati se kao dobri ispovjednici. Uz iskustvo, tu neizostavno ide i molitva na tu nakanu. Biti dobar ispovjednik, po Božjem srcu.

Fra Ante rado je prihvaćao na sebe teret života, pa i u svojoj bolesti koja ga je pratila dug period, od same mladosti. Unatoč svemu tome znao je izaći ususret drugomu jer je Gospodin bio njegova baština. Pripasan poniznošću, zadobivao je milost od Boga. Bdio je nad svojom dušom, bdio je nad svojim pozivom.

Poslušno je ispunjavao volju poglavara čitajući u njoj volju Božju. Svakom nasrtaju zloće opirao se čvrstom vjerom, prihvaćajući i patnju da bude što sličniji Kristu Otkupitelju.

Molimo fra Antu da nam isprosi dar duboke i snažne vjere koja počiva na tom da nismo mi izabrali Boga i ovaj poziv, nego da je on odabrao nas.

Da živimo kao prijatelji Božji, služeći mu iz ljubavi i potpunog predanja, bez zadrške, bez rezerviranog vremena i sposobnosti koje bi čuvali za sebe. Da nas u svemu vodi Isusova zapovijed ljubavi. Nema veće ljubavi nego dati svoj život.

Ništa manje herojski nije davati ga svaki dan u redovitosti svojih obveza izvršenih s radošću, od čina žrtve život u jednom trenutku položenog na oltar Domovine, na oltar slobode, na oltar vrednota.

Proslavljeno Antićevo u Splitu