Piše fra Mate Bašić

Svatko od nas koji kreće na taj put molitve suočava se s mnogim mislima i tada kao da duhom, odnosno, mislima biva u svim prostranstvima svijeta te više neprisutan nego li prisutan. Molitva kao da privlači različite misli i mislima nas odvlači na sve strane.

No, o čemu se zapravo radi…

Ako ćemo sjesti pred televizijski ekran i početi gledati dragu nam seriju ili film, naše će misli biti poprilično mirne i bit će usmjerene na tu seriju ili film. Bit ćemo toliko usmjereni da će nas sam film ili serija ganuti do suza. Jednako se događa i u praćenju sporta, emisija, komunikacije na društvenim mrežama, zadržavanju na različitim društvenim aplikacijama, u igranju video igrica. Naše misli tada miruju i čak su zavidno usmjerene na to čime se tada bavimo. Jednako se događa u situacijama naših kružoka u kojima upadamo u napast ogovaranja, prosuđivanja drugih, kritizerstva. Jednako i u stanjima grijeha. Misli su usmjerene i mirne te vode do zadovoljenja.

Suprotno tomu, kada treba moliti ili biti pribran na svetoj misi naše misli luduju, one nas odvlače, njima putujemo tako daleko da nismo ni svjesni da smo molili ili da smo prisustvovali na misi. Kada se god Bogom želimo baviti i ući u nutrine svoga srca, misli nas razvlače i napastuju.

Zašto je tome tako?

Odgovor je jasan za onoga tko vjeruje u duhovni svijet oko nas, a jer postoji, trebalo bi vjerovati. Duhovni svijet oko nas uzrokuje upravo takve pojave. To najbolje prikazuje prikaz mučenja sv. Antuna Velikog – Pustinjaka, kojeg u zanosu molitve različite spodobe razvlače na sve strane. To se događa i nama kada želimo biti usmjereni na Boga, jer tim duhovima nije u cilju da rastemo u Bogu, da čujemo njegov glas kroz tišinu u dubini srca, pa onda u svemu što nas Bogu dovodi oni nas pokušavaju od toga odvesti, dok nas u onome što nas i tako Bogu ne dovodi, u tome kroz smiraj misli zadržavaju. Ako buljim u televizijski ekran ili igrice i gubim vrijeme koje mogu posvetiti drugima i Bogu, tada me tapšaju po ramenu i potiču da samo uživam u tome, a vrijeme samo neka što prije prolazi. Ali čim se okrećem svojoj nutrini, tišini, samoći, molitvi, misi, ne bih li u nutrini srca čuo Boga, rastao kao čovjek po Duhu Svetom, bio slika Krista svim ljudima, takve sile nasrću i preko misli razvlače, napastvuju i u svemu me žele od molitve, od rasta u Duhu odmaknuti. Sada u tom času prestaje tapšanje i ona koncentracija podrške u uživanju, a misli luduju i odvlače to krhko biće na sve strane.

Iz tih je razloga potrebno nešto učiniti

Na žalost naše molitve kao da postaju automatizam i odlazak na misu neka tradicija u kojoj više nema pripremnoga elementa. Sami apostoli traže Isusa da ih nauči moliti pa možda ne bi bilo loše da i mi naučimo moliti. Toliki sveci kroz povijest o ovome svjedoče i tako nam mogu biti primjer i poticaj za ovo naše vrijeme. Dakle, trebamo naučiti moliti da bismo mogli moliti. Trebamo početi moliti da bismo mogli moliti i tako stvoriti okruženje u kojem ćemo se od tih nasrtaja sila zaštiti i misli u smiraju predavati Bogu, Boga u srce primati i ljude pored sebe ljubiti.

Molimo da bismo mogli moliti.

Sada se možemo vježbati čuti Boga. Možda u tome može pomoći misao velikog Sörena Kierkegaarda (1813-1855.), koji kaže:

Kako je moja molitva postajala (sve) usrdnija i dublja, imao sam sve manje i manje za reći. Na kraju sam skroz utihnuo. Pretvorio sam se u ono što je vjerojatno sušta suprotnost govoru, pretvorio sam se u slušatelja. Prvobitno/isprva sam smatrao kako je molitva govor. Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego (da) je slušanje. Tako da: moliti ne znači čuti sebe kako govorim; moliti znači, utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga.

Teško je tako moliti i na tisuće misli dopire u naš um, ali savjetuje nas Evagrije Pontski:

Da nas sveti anđeli potiču na molitvu i da, kad molimo, stoje pored nas s velikom radošću, moleći za nas. Dakle, postanemo li nepažljivi i otvorimo li vrata bezbožnim mislima mi uvelike žalostimo anđele, jer dok se oni teško bore za nas mi se ne možemo potruditi niti da se molimo Bogu za naše dobro, nego prezirući njihov trud i ostavljajući njihovog gospodara i Boga upuštamo se u razgovor s nečistim dusima.

Foto: Unsplash

Sada, da bismo bolje molili i bili koncentriraniji na molitvu, pokušajmo prije molitve, prije mise zamoliti svoga anđela čuvara i možda duše u čistilištu da čvrsto usmjeravaju moje misli na molitvu i štite me od naleta svih drugih misli koje upravo u vrijeme molitve neumorno granatiraju moj um, pa neka sada moj anđeo čuvar bude poput štita i kacige spasenja nad mojim umom, mislima i srcem.

Zato ja osobno prije molitve, razmatranja ili mise molim:

Anđele čuvaru moj, budi zaštita nad mojim mislima, budi štit nada mnom, zajedno sa svima svetima i dušama u čistilištu, kako bih u potpunosti u molitvi/misi bio prisutan i tako Bogu usmjeren. A ta moja molitva/ili ova misa neka bude i moja molitva, moj prinos za vas, osobito za one duše za koje nema tko moliti. Amen

Probaj sam, meni pomaže, pa možda i ti napokon počneš moliti i uistinu misu u zajedništvu Crkve slaviti.