“Lako je biti dosljedan u času oduševljenja, ali to je teško u času nevolje“, snaže su riječi sv. Ivana Pavla II. Riječi su to koje ocrtavaju život svakog od nas, našu svakodnevnicu. Koliko puta se dogodilo da nas nešto brzo oduševi, a još brže razočara. Naviknuli smo biti dosljedni samo onda kada je dobro, kada sve ide po planu, ali kada dođu određene krize zastajemo. Probajmo otkriti koliko je važno ostati dosljedan i čvrst i u vremenima kušnje i nevolje.

Oduševljenje

Promisli što te to u životu oduševljava. Koje su to situacije u kojima osjetiš radost? Razmisli koliko to oduševljenje traje i o čemu, odnosno o komu ovisi! Prisjeti se što te je to oduševilo za Gospodinom.

Prisjeti se što te je to oduševilo za Gospodinom.

Bojim se da su naša oduševljenja postala kratkotrajna i prolazna. Prenatrpani smo brojinim sadržajem koji nam nudi ‘recept za sreću‘, nude nam brza riješenja i sugestije kako se što bolje i više oduševiti. No, čini mi se da nekako sve više zaboravljamo na ono što nam zaista pruža ugodu srca. Koliko brakova i prijateljstava je ‘ugašeno‘ samo zato jer smo ustvrdili da je oduševljenja nestalo, samo zato jer smo na samom početku odnosa bili zaneseni vlastitim očekivanjima od osobe pored nas.

Stoga, još jednom stavljam pred sebe i vas pitanje: ‘Što je to što te oduševljava?‘.

Kušnje

Događa nam se da kod prve neke krize odustajemo do svega. Uvijek je lakše odustati nego boriti se, ali što nam to odustajanje donosi? Rekla bih da nam donesi nezadovoljstvo, bijeg, tjeskobu, donese nam razočaranje samim sobom, a u konačnici i s Gospodinom.

Usudila bih se reći da smo premalo oduševljeni onim istinskim vrijednostima, a napose jedinim istinskim idealom, Kristom. Naše oduševljenje često traje samo do onoga trenutka kad se osjećamo dobro, kad nam ide, kada smo mirni, a u času krize, kušnje i patnje, oduševljenje prelazi u gorčinu, frustraciju i ljutnju.

Naše oduševljenje često traje samo do onoga trenutka kad se osjećamo dobro, kad nam ide, kada smo mirni, a u času krize, kušnje i patnje, oduševljenje prelazi u gorčinu, frustraciju i ljutnju.

Često ravnamo Gospodina prema sebi, svojim osjećajima i željama, a premalo se ogledamo u istini pred njim. Premalo se odušavljavamo onime što on jest. Lutajući ulicama našeg života, tražeći smisao, tražeći sreću, zaboravljamo da je on jedini, Put, Istina i Život, zaboravljamo da samo s njim možemo osjetiti ono istinsko oduševljenje koje vodi u slobodu.

Lutajući ulicama našeg života, tražeći smisao, tražeći sreću, zaboravljamo da je on jedini, Put, Istina i Život, zaboravljamo da samo s njim možemo osjetiti ono istinsko oduševljenje koje vodi u slobodu.

Sveti Padre Pio često je svojoj duhovnoj djeci ponavljao: “Ne zamarajte se stvarima koje stvaraju zabrinutost, nemir i tjeskobu. Potrebno je samo jedno: uzdići duh i voljeti Boga”. Da, teško je u nekim trenucima ostati dosljedan, ostati blizu, ali jedino to se isplati, jedino to onda u srce donese istinsko oduševljenje. Možemo li uzdići duh i voljeti Boga i onda kad nas boli i onda kada ga ne razumijemo? Možemo li ostati u njegovoj blizini i onda kada nam se čini da je daleko od nas?

Čak i u najvećoj boli usmjerimo svoj korak prema Gospodinu ispunjavajući svojom vjernošću i one male stvari koje nam se čine zahtjevima.

Nemoj odustati na prvoj prepreci, nego svoje povjerenje stavi u Gospodina. Budi dosljedan i onda kada te težina križa pritišće, ponavljam, teško je, ali jedino je ispravno. Čak i u najvećoj boli usmjerimo svoj korak prema Gospodinu ispunjavajući svojom vjernošću i one male stvari koje nam se čine zahtjevima. Nastojmo živjeti u sadašnjem trenutku. Važno je da u ovom trenutku izvršimo Božju volju, on će se pobrinuti za ostalo. Ne brinimo se nepotrebno.

Neka te kušnje kroz koje prolaziš približe još više njemu. Bog je spreman podnijeti naš teret.

Dragi čitatelju, možda sada prolaziš kroz patnju i bol i pitaš se ‘gdje je Gospodin u tvome životu‘, sjeti se da je on tu, pored tebe. Sjeti se da on nije obećao život bez boli, ali je obećao utjehu u svakoj situaciji. Sjeti se onoga što te to oduševilo da si krenuo za njim, da si mu povjerovao. Neka te kušnje kroz koje prolaziš približe još više njemu. Bog je spreman podnijeti naš teret. Pitanje je, međutim, dopuštamo li mu da to učini. Nemojmo se sramiti prije nego položimo svoje slabosti.

Psalam 141 neka bude tvoja molitva u kušnji!

 Prizivljem te, Jahve, k meni pohitaj! Slušaj glas moj kojim tebi vapijem!

Nek` mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek` bude k`o prinos večernji!

Na usta mi, Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih!

Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da bezbožno počinim djela opaka; i u društvu zlotvora da ne blagujem poslastica njihovih!

Nek` me samo udari pravednik, ljubav je što me kara, al` ulje grešničko neće mi glavu pomazat`; zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.

Kad strovale niz hridinu suce njihove, razumjet će kako blage bjehu riječi moje.

Kao kad orač ore i para zemlju, tako će im se na rubu Podzemlja kosti rasuti.

U te su, Jahve, uprte oči moje, k tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!

Čuvaj me od stupice koju postaviše meni, od zamki zločinaca!

Nek` u vlastite zamke upadnu zlotvori, a ja neka im umaknem!