Hercegovački franjevac, autor brojnih knjiga teoloških promišljanja koji živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara, fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje koje slušamo u subotu, 8. siječnja poručivši da čovjek ne živi samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrste kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. U nastavku, uz evanđelje dana donosimo promišljanje fra Tomislava Pervana koje je objavljeno u svakodnevnoj rubrici Radija Mir Međugorje pod nazivom “Biblijska poruka dana”.

Evanđelje dana (Mk 6,34-44)

Vidje Isus silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.

A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo.« No on im odgovori: »Podajte im vi jesti.« Kažu mu: »Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti?«

A on će im: »Koliko kruhova imate? Idite i vidite!« Pošto izvidješe, kažu: »Pet, i dvije ribe.« I zapovijedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu.

On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima.

I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca.

Isus – novi Mojsije koji hrani puk u pustinji

Evanđelje je davno dalo odgovor na pitanje, tko nam može pružiti ono od čega se dade živjeti. Isus posred velikog mnoštva. Pastir koji znade put, novi Mojsije koji hrani neprolaznom manom, domaćin koji daje svojim ukućanima kruha u pravo vrijeme i u izobilju. On liječi i pruža kruh. Smiluje se čovjeku osamljeniku na putu života. Razdaje sebe i svoje srce te pomaže. U punini preko učeničkih ruku. I tako neprestano, kroz cijelu povijest. Čovjek čovjeku postaje usrećiteljem. Pomoćnik postaje vidljiva pomoć.

Ono što ga pokreće nije mesijanska svemoć ili ovlast od nebeskog Oca, nego ljudsko-božansko smilovanje. Skuplja ljude ne da ih ideologizira, da im zaglušuje ili puni uši prevratničkim idejama i revolucionarnim mislima, već im zbori o zajedničkom Ocu svih ljudi koji se očinski skrbi za sve. U tome je istinski napredak za sve. Ne u politici, tehnici, mirovnim naporima, već u zauzetoj skrbi i smilovanju prema svakom čovjeku. Zauzeta ljubav. To je kršćanska vizija boljega i budućeg svijeta.

Sam Bog preduhitruje njegovu zdvojnost šaljući svako jutro manu za taj novi dan

Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako i hoće li dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovu zdvojnost šaljući svako jutro manu za taj novi dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti. U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen.

Gdje god ljudi kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji

Čime hranimo ljude i svijet oko sebe?

U Isusovoj nazočnosti ćuti se zbilja Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara. A moć smrti slomljena je u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.

Zapitajmo se, čime se hranimo i čime druge hranimo

Ne živi se samo od pšeničnog kruha, nego od svake vrsti kruha koji čovjeka nasićuje, usrećuje i obogaćuje. Zapitajmo se, čime se hranimo i čime druge hranimo. Što drugima nudimo. Isus veli: „Dajte im vi jesti!“ Što nudimo kao hranu svojim ukućanima? Kakvi smo na radnom mjestu? Što nudimo u svome rječniku, govoru, pogledu, raspoloženju. Hranimo li ili trujemo svijet oko sebe? Gradimo li ili razgrađujemo, unosimo li mir ili nemir?

Ne živi se od kruha, nego od ljubavi. Svatko je od nas upravo čudo ljubavi Očeve, proizišao iz Božjih ruku. Ljubav preobražava sve, pretvara strah u pouzdanje, siromaštvo u bogatstvo, nevolju u sitost, bolest u zdravlje, nemoć u sreću, žalost u radost. Pa i u ovim kriznim vremenima, u kojima nikako da nam svane sunce konačne slobode od prisila, tlačenja, zarobljenosti. Svi smo u nekakvoj pustinji života u kojoj nas samo i jedino Krist može nahraniti i pokazati put.