Ako bismo postavili pitanje na što najprije pomislimo kad čujemo riječ ‘drama’, tada bi se odgovor svakako ticao žanra u filmskoj umjetnosti, ali i više od toga: pojam ‘drama’ asocira nas na napetost, dramatičnost, isprepletanje mnoštva događaja i osobnih povijesti u jednom temeljnom događaju. Tako već i kolokvijalna upotreba pojmova ‘drama’ i ‘dramatično’, ostavlja dojam određene neizvjesnosti, jer upućuje na to da je stanovita redovitost doživjela svoju kulminaciju i neočekivani završetak.

Akteri, odnosno svjedoci uskrsnuća Kristova, bili su, čini se, izloženi drami neizvjesnosti, čak i tada kad se pretpostavljalo da je svakoj drami kraj. Jedna je kulminacija jednostavno rađala drugom. Događaji otkrivanja praznog groba pretpostavljaju upravo jednu dramu unutar velike drame pashalnog misterija. Akter su, kako smo imali priliku čuti, dva muškarca i jedna žena. Ono što ovdje ponajprije valja zamijetiti jest da evanđelisti događaj Uskrsnuća, pobjede nad pobjedama, ne tumače slavodobitno, već nam iskustvo praznog groba, te Isusovo kasnije ukazanje učenicima, tumače upravo u vidu nastavka drame neizvjesnosti, u kojoj pak Bog ponovno pobuđuje i traži vjeru onih koji su mu ostali vjerni. Osvrnimo se malo podrobnije na današnju dramu otkrivanja praznog groba. Iako je Isus apostolima i onima koji su bili uz njega povremeno naznačivao da „Sin čovječji treba uskrsnuti od mrtvih“, tomu se ipak nitko nakon Velikog petka nije nadao niti to imao u primisli.

Šok „Svetog trodnevlja“, tj. Učiteljeve muke i smrti, bio je takav da je jednostavno zablokirao svaki vid spoznaje, kao i nade u nešto drugo od onoga što je trenutno bilo na djelu, a to kraj i smrtni ishod. Međutim, ako je i um u to vrijeme bio blokiran, ostalo je srce koje ljubi. Ljubi Božjom ljubavlju! Upravo je to prva karakteristika Marije Magdalene, koja je uz Mariju, majku Isusovu, hrabro kročila na Golgotu prateći Krista na njegovu križnom putu. Budući da je pak ova ljubav u sebi nosila božanski pečat, bila je, dakle, sva Božja, ona je kod Marije Magdalene nastavila plamtjeti i nakon polaganja Isusova tijela u grob. Marijin pohod grobu nadilazi motiv „uređenja Isusovog trenutnog počivališta“. U njoj tinja ljubav zapaljena prema Bogu uopće, koja pak ne može mirno promatrati događaje, već poziva na djelovanje.

Iako, kako spomenusmo, u šoku, za nju je pohod grobu vjerojatno bio način održanja vlastite vjere i s njom dubokog uvjerenja da je Isus Krist, ma kako završio, uistinu Sin Božji. Stoga se u njezinoj nakani da pohodi Kristov grob iščitava poklonstveni karakter. Vjerovala je, dakle, da je On Bog, iako za to nije imala vanjskih razloga. Događaj otkrivanja praznog groba, vidjeli smo, Bog ne očituje na teatralan i veličanstven način, već kroz (osobnu) dramu onih koji su bili uz njega do kraja. Osim ove osobne vjere, sudionici današnjeg evanđelja, naznačuju na prekrasan način i vjeru Crkve. Marija Magdalena trči i dolazi Šimunu Petru. Evanđeoski je tekst ovdje i više nego jasan, te osim osobne, pokazuje i nužnost vjere Crkve: ona ne samo da javlja Petru što je vidjela, jer je njega možda susrela prvog, već mu ciljano odlazi u vidu svojevrsne poslušnosti. Još uočljiviji izričaj važnosti zajednice, ali pod vidom autoriteta, uočavamo kad Petar i Ivan trče prema grobu, pri čemu Ivan, jer je bio mlađi i snažniji, prvi stiže, ali ne ulazi. Čeka se pravorijek onog koji je među njima vlastan dati konačni sud o tomu što se događa – prvog među apostolima, Petra. Uplašenost i nesigurnost njih troje rješava se Petrovim riječima da je tako zaista moralo biti i da je „trebalo da Isus ustane od mrtvih“.

Događaj otkrivanja praznog groba očituje, dakle, ponajprije Ljubav, koja ne može ostati zatomljena, niti ostati na razini praznih riječi, već se uvijek žrtvuje, pa i u izvjesnom smislu kompromitira. Nadalje, događaj u kojem su dva apostola i Marija Magdalena otkrili „ispunjenje obećanja“ pokazuje nam što uopće znače zajednice u kojima stasavamo i djelujemo – Crkva, obitelj, domovina… Zajednica, poglavito Crkve, svakom od nas pomaže da poput Marije Magdalene, Petra i Ivana možemo uvijek i iznova rasti u vlastitoj vjeri unatoč drami života kojoj nas same ili pak čitavo društvo Bog prepušta.

Zadnji događaji, koji nam izgledaju poput povijesno-biblijskih prikaza u kojima je zavladala pošast za ljudski rod uopće, opominju nas da Bog vjerne nikada ne ostavlja same. Ako smo možda od šoka zanijemili, prvotna nam je dužnost poslušati – u ovom slučaju krize – poglavare država, a zatim ne gubiti nadu da će doći oslobođenje. No, nemojmo si ni umišljati da je to oslobođenje samo plod ljudskog angažmana. Upravo suprotno! Onaj koji nas je prepustio pročišćenju zna u kojem trenutku trebamo izići iz svega toga prokušani. Budimo, stoga, vjerni poput Blažene Djevice Marije i drugih vjernih koji su ponajprije stali uz križ, a zatim nakon toga radosno i oduševljeno širili istinu Uskrsnuća Kristova. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.