Čini mi se u svjetlu Božanske Dobrote kako je nezahvalnost najgnjusniji grijeh te kako ga pred licem našega Stvoritelja i Gospodina trebaju prezirati sva njegova stvorenja sposobna uživati njegovu božansku i vječnu slavu. Nezahvalnost je zaborav primljenih milosti, dobročinstava i blagoslova. Kao takva je uzrok, počelo i izvor svih grijeha i nevolja, zapisao je sv. Ignacije Loyolski.

Što je zahvalnost?

Razmišljajući kako pisati o zahvalnosti, a da pri tome ne bude shvaćena kao jedna u nizu prepobožnih floskula koje su svrha samima sebi i koje ne upućuju na ništa osim na površnu sentimentalnost i koje lebde u zraku prepunom cvijetića, leptirića i svega onoga što zapravo nema veze s vjerom, mislim da je dobro krenuti od iskustva Svetoga pisma.

U Knjizi Izlaska, točnije, u 20. poglavlju, Gospodin Izraelcima objavljuje 10 zapovijedi. No, prije nego su objavljene, Gospodin je izrekao nešto važno. Nešto toliko važno, a nešto što malo tko uzima u obzir. Radi se o rečenici koja glasi: Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Zašto je ovo toliko važno? Zbog toga što je ova izjava ključ razumijevanja, ali i polazišna točka odnosa čovjeka i Boga.

Nezahvalnost je zaborav primljenih milosti, dobročinstava i blagoslova. Kao takva je uzrok, počelo i izvor svih grijeha i nevolja, zapisao je sv. Ignacije Loyolski.

Bog se ne igra s čovjekom. Nije shizofren, konstantan je i ne ponaša se onako kako se čovjek ponaša, sukladno raspoloženju toga dana. Prije nego objavljuje zapovijedi svom narodu, Bog svoj narod podsjeća da je već nešto napravio za njega. To nešto nije tek “nešto”, nego konkretno djelo izbavljanja iz egipatskih nevolja i ropstva.

Drugim riječima, Bog podsjeća Izraelce da je već nešto napravio za njih kako bi sve ono što će oni činiti za Njega i zbog Njega činili ne iz straha, već iz zahvalnosti. Bog je taj koji prvi čini, a čovjek je taj koji prepoznaje Njegove tragove. Koliko je važno prepoznati Boga u svojoj svakodnevici!

Bog djeluje, čovjek opaža!

Kroz cijelo Sveto pismo prepoznajemo one velike likove koji su prepoznavali Božje tragove, između kojih je i prorok Ilija sa svojim iskustvom: Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe i stade na ulazu u pećinu.

Bog se ne igra s čovjekom. Nije shizofren, konstantan je i ne ponaša se onako kako se čovjek ponaša, sukladno raspoloženju toga dana.

Zahvalnost je temelj odnosa čovjeka i Boga. Bog je taj koji dolazi čovjeku u susret, a ne čovjek Bogu: U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše, zapisao je sv. Ivan Apostol. Dakle – ne strah od pakla, ne neko kvazipobožno izvršavanje nekih zapovijedi kojima ne razumijem smisao i dublje značenje, nego zahvalnost.

Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

Ako nisi naučen/a zahvaljivati, mislim da je krajnjnje vrijeme za početi učiti ovu novu (prevažnu) životnu disciplinu. Velika većina od nas ima svoj trenutak izbavljenja iz Egipta, odnosno – trenutak za koji znamo da je Bog bio na djelu. Oni pak, koji nemaju takvo iskustvo trebali bi se zapitati (na tragu iskustva Izraelca) zašto nemaju takvo iskustvo. Podsjetit ću da su Izraelci u Egiptu živjeli 430 godina te da su izbavljeni onog trena kada su krenuli vapiti.

Izraelci su se naučili na bijedu, nisu niti pomišljali na nešto bolje…Je li tako i kod tebe?