Današnjom nedjeljom – uz došašće – započinje i nova liturgijska godina. I to je jedan novi početak, a svaki novi početak daje nam i novu priliku da napustimo svoje stare mane i krenemo ispočetka, mijenjajući ono što ne valja. Svaki je početak prilika da se osvrnemo oko sebe, da uočimo ono što nije dobro, ono što bismo trebali mijenjati u svome životu. Svaki početak prilika je da budemo bolji. Bolji ljudi i bolji kršćani. Započinje vrijeme došašća – radosnog iščekivanja Kristova rođenja. Upravo nas ova prva nedjelja došašća poziva na budnost. „Bdijte!“ Bdjeti znači zaustaviti se, sabrati se, ostaviti postrani sve i čekati. Bdjeti znači smiriti se. No, puno nam puta ova riječ nema svoga smisla. Osobito danas u ovo vrijeme jurnjave, kad će svatko za sebe reći da nema vremena.

Svaki je početak prilika da se osvrnemo oko sebe, da uočimo ono što nije dobro, ono što bismo trebali mijenjati u svome životu.

Danas živimo na način da koji put jednostavno ni ne uspijemo razmišljati. Često nam se danas događa da nemamo vremena ni za sebe, još manje za druge, a često najmanje za Boga. Zaraženi smo jurnjavom bez granica. A onda kad i dođe mala utiha u našoj životnoj jurnjavi, kao da se više ne snalazimo, jer smo izmoreni jurećim tempom života ili nas je pak strah tišine i smirenosti jer na nju nismo navikli. Za nas je bdjenje gubitak vremena, jer smo mogli nešto drugo napraviti. Za današnjeg čovjeka bdjenje je uzalud potrošeno vrijeme. A vrijeme neumoljivo prolazi, svaki dan nosi svoje napore, brige i probleme, svaki dan donese nešto novo.  No svaki smo dan sve stariji, i bliže vječnosti. Upravo je zato dobro, slušajući ove liturgijske tekstove Prve nedjelje došašća, zaustaviti se i naći vremena za podizanje pogleda prema Gospodinu od kojega dolazimo i kojemu se vraćamo, da u ovom hodu kroz zemaljski život, ne živimo bez njega, nego, naprotiv, s njime, upravo kako kaže prorok Izaija: Gospodin je naš otac. Mi smo glina, a on je naš lončar – svi smo mi djelo ruku njegovih. 

Zaboravljamo da je svaki naš dan u Božjoj ruci, svaki naš otkucaj srca, svaki pogled i korak prema naprijed.

Tako često zaboravljamo ove riječi proroka Izaije. Djelo smo ruku Gospodnjih, on nas je pozvao u život, darovao nam sve što jesmo i što imamo. I umjesto da mu se prepustimo da nas on oblikuje, mi se otimamo. Postali smo „žilava glina“, koju naš Lončar teško može oblikovati u nešto lijepo i plemenito. Zaboravljamo da je svaki naš dan u Božjoj ruci, svaki naš otkucaj srca, svaki pogled i korak prema naprijed. Svaki naš uspjeh, svaka radost, svaki osmijeh, ali i svaka suza i bol, patnja i križ… ništa se ne događa bez Božje prisutnosti. Zaboravljamo koliko je Bog potreban i meni i tebi. Zaboravljamo koliko nas ljubi i koliko nas želi uza se. 

U jurnjavi života nikada nećemo biti pripravni na susret s Gospodinom. Ni onaj koji se događa svake godine o Božiću kad nas svojim utjelovljenjem iznova podsjeća na svoju ljubav prema nama, a ni onaj koji će jednoga dana doći iznenada. Trenutak kad ćemo morati sve ostaviti, trenutak kad će završiti svaka utrka s vremenom, svaka jurnjava za onim što tada neće biti nimalo vrijedno. Trenutak kad će biti važno samo jedno – jesmo li pripravni za susret sa svojim Stvoriteljem. Prestali smo bdjeti, a naše pripravljanje na taj susret pretvorilo se u životarenje u vjeri. Stoga nam valja poslušati Isusov poziv iz današnjeg evanđelja: Bdijte! Bdjeti znači pripraviti se. Čekati spremno na trenutak koji dolazi. Bdjeti znači biti budan i sva svoja čula i misli usredotočiti na ono važno što dolazi ili onoga tko dolazi. Prenimo se ovoga došašća od naše pospanosti, razbudimo se od naših besmislenih sanjanja, zaustavimo se i prestanimo juriti. Okrenimo se Bogu u kojemu sve živi. Neka nam ovo došašće bude blagoslovljeni hod prema Gospodinu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.