Jedna od snažnijih epizoda iz evanđelja jest ona o siromašnoj udovici koja je dala sve što je imala. Iz današnje perspektive, udovica je osoba kojoj je muž umro, a ona sama živi sa svojom djecom u kući u kojoj je živjela i dosad. Nažalost, udovica Isusova vremena bila je često otjerana iz kuće muževih roditelja te ako nije imala bližih muških članova obitelji često je bila prepuštena ulici i siromaštvu.  Ne tako davno i u našim se krajevima za mlade udovice često znao čuti komentar: „Njezina je mana što joj je glava pokrivena.“

Nakon kritike farizeja i vrlo oštrih riječi koje je izgovorio Isus je sjedio nasuprot hramske riznice, u predvorju za žene, i promatrao kako mnogi ubacuju svoje priloge. Približila se jedna siromašna udovica, neprimjetna u gomili. Nitko nju ne uočava, ali Isus ju primjećuje. Ganula je srce Sina Čovječjega svojim činom. Toliko da Isus to komentira svojim učenicima ako ju slučajno nisu ni oni uočili poput mnogih koji su se nalazili oko Hrama i u Hramu. Pohvaljuje udovicu, ali još više njezino čisto srce jer ono će Boga gledati. Ova udovica, koja se nalazila na rubu egzistencije, dala je sve – ne samo materijalno, nego i srce, povjerenje i vjeru. Njezin čin nije bio samo pitanje novca, već potpune predanosti Bogu.

Pohvaljuje udovicu, ali još više njezino čisto srce jer ono će Boga gledati.

Uočimo nekoliko elemenata koje možemo  kao kršćani usvojiti u svom životu. Ponajprije, Bog ne gleda količinu, nego srce. Bog ne mjeri ono što dajemo po materijalnoj vrijednosti, nego po iskrenosti i ljubavi našega srca. Bog ne traži velike darove, on traži našu predanost. Udovica nije dala najviše u novčanom iznosu, ali je dala najviše u duhovnom smislu – dala je cijelo svoje biće, povjerenje i vjeru. Svaki dar koji dajemo, bilo da se radi o vremenu, talentu, molitvi ili materijalnim sredstvima, treba biti dar iz ljubavi i zahvalnosti.

Pozvani smo Bogu sve dati. Do kraja i potpuno. Prečesto smo skloni davati mu samo dio sebe – možda dio svog vremena, dio sposobnosti, dio svog srca. Ali Isus nas poziva na cjelovitu predanost, na potpuno povjerenje, na to da mu predamo cijeli svoj život, svoje srce, svoje brige, svoje planove i sve što jesmo. Baš kao što je udovica dala sve što je imala za život, i mi smo pozvani da damo sve Bogu, da ne zadržavamo ništa za sebe jer u konačnici sve nam je On i darovao.

Bog čisto srce neće zanemariti.

Davanje do kraja rađa povjerenje u Božju providnost. Udovica je dala sve što je imala ne zato što je imala viška, već jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za nju. Njena žrtva bila je izraz dubokog povjerenja u Božju providnost. I mi, kad dajemo sve što imamo Bogu, iz ljubavi i povjerenja, pokazujemo da vjerujemo u Njegovu brigu za naš život. To je vjera koja nije ograničena na materijalno ili na ovozemaljsko, već ona koja nadilazi naše svakodnevne brige i vodi nas u dublji odnos s Bogom i Božjom milosti.

Davanje do kraja rađa povjerenje u Božju providnost.

Sve nas to potiče da i mi Bogu damo sve, da ne zadržavamo ništa za sebe. Naše bogatstvo nije u materijalnom, nego u ljubavi prema Bogu. I nemojmo biti žalosni i ojađeni ako drugi ne uočavaju našu dobrotu, našu darežljivost, naše suosjećanje, empatiju i humanost. Bog je onaj koji vidi dalje i bolje negoli oko ljudsko. Bog čisto srce neće zanemariti. On traži naše srce, našu vjeru i našu ljubav. Traži da mu predamo svoje brige, svoje planove i svoju budućnost. Traži da mu vjerujemo u svakom aspektu svog života, da mu se ne dajemo polovično, nego potpuno.

Kad predamo sve, Božja nas milost ispunjava i vodi putem svetosti. Ponekad kao da se bojimo da Bog uđe u naše živote, kao da će nam On nešto u životu oduzeti i osiromašiti nas. Ili poput Augustina molimo: „Obrati me, Gospodine, ali nemoj još!“ Neka nas Gospodin uvijek potiče na potpunu predanost, kako bismo mogli biti dar Bogu, ali i ljudima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Nikole Kaurina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.