Papa Franjo je, jednom prilikom govoreći o napastima, vjernike savjetovao kako se izboriti i nadvladati ih. Posebno je zanimljivo to što je rekao da je najvažniji korak ne ulaženje u dijalog sa Neprijateljem. Nismo pametniji od njega, budući da se radi o nekome tko ima nekoliko tisuća godina iskustva zla ‘u nogama’, poručio je. I doista je tako, koliko god mi sebi umišljali da smo duhovni i pobožni!

Bezazlena misao

Dijalog u kojeg nerijetko upadamo obično započinje “bezazlenom mišlju” koja se dalje razvija u ono što ne bismo htjeli da se dogodi. U tom, Neprijateljevom lukavstvu, postoji i sugeriranje na olako shvaćanje ispovijedi, na što smo svi skloni podleći. Čini mi se i da je važno obrazložiti da cilj ovog članka nije pisati o ispovijedi i o našim motivima pristupanju njoj, već o dugoročnim posljedicama koje grijeh može ostaviti na nas.

Istina je da će mi Bog sigurno oprostiti, pružiti ruku i tako iznova, ali ja ću konstantnim padanjem u grijeh s mišlju da ću otići na ispovijed upasti u začarani krug u kojem neću graditi odnos s Bogom.

Đavao je svi dobro znamo – Otac laži. No, to njegovo umijeće laganja često nije svedivo samo na laganje, već na prikazivanje dijela istine – i to onako kako je on predstavlja. Ako ovu istinu primijenimo na ispovijed, to bi značilo da nam Đavao prikazuje tek kratkoročnu posljedicu grijeha.

Zapravo, on nam niti ne pokazuje posljedicu grijeha, koliko mogućnost “zašto je dobro sagriješiti”. Ali – što nakon ispovijedi? O tome ne govori. Istina je da će mi Bog sigurno oprostiti, pružiti ruku i tako iznova, ali ja ću konstantnim padanjem u grijeh s mišlju da ću otići na ispovijed upasti u začarani krug u kojem neću graditi odnos s Bogom.

Taj, začarani krug u koji Đavao može dovesti čovjeka, od otkupljenog Božjeg djeteta stvara roba koji ne samo da griješi, nego i pada u obeshrabrenost. Obeshrabrenost s druge strane Đavlu predstavlja plodno tlo u kojem još više ima prostora za nesmetano djelovanje. Obeshrabrenošću nas potom želi dovesti u stanje očaja, u ono stanje u kojem se on sam nalazi.

Tko se to od nas nije susreo sa onom poznatom: ‘Ma dobro, samo ti sagriješi pa ćeš na ispovijed.’ A onda, shodno tome, tko to nije iskusio i sve one turobne osjećaje grižnje savjesti i krivnje?

Ima li izlaza?

Činjenica je da ćemo do kraja života moliti “Otpusti nam duge naše”. No, ta činjenica nije razlog za relativiziranje odnosa s Bogom (što Đavao želi), već podsjetnik na Božje djelo spasenja i otkupljenja palog čovjeka. Kako? Između ostalog, u hvalospjevu Vazmenoj svijeći slušamo:

O, divne li pažnje Božje prema nama.

O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao.   

O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja.

Činjenica da nas je Bog otkupio potiče zahvalnost ne samo prema muci, smrti i uskrsnuću, nego i prema sjećanju na sve ono gdje smo već susreli Boga i prema svemu onome što je već napravio za nas osobno. A zahvalnost je s druge strane početak izlaska, početak prekida začaranog kruga u kojem se svatko od nas može naći. Znajmo i da zahvalnost budi vjeru, nadu i ljubav – sve ono što Đavao ne posjeduje.