Zastanimo pred Božjom riječju koju smo upravo čuli. Poput Mojsija koji je pun strahopoštovanja pristupio gorućem grmu, i mi skinimo obuću svoje začahurenosti kako bismo čuli Božji glas. Neka se u nama rasplamsa divljenje i poštovanje prema Svetome. Svojim bićem prihvatimo da se nalazimo na svetom mjestu i u svetom trenutku. U takvu poštovanju prepoznajmo ljepotu nježnosti i miline, moći i uzvišenosti onoga što je sveto. 

Povrh svega, sveti je naš trojedini Bog koji nam progovara. Sveto je i mjesto naše duše koju je on stvorio i koju želi spasiti. Sveto je vrijeme ove korizme u kojoj nas poziva na obraćenje. 

I dok njegov zov odzvanja u našoj nutrini, pokušajmo u ovom korizmenom vremenu skinuti s našeg bića ono što nas odvaja od Boga. Možda su to već dobro uhodane navike te nam baš one priječe kako bismo prepoznali i osjetili plamen Božje ljubavi. Otkrenimo se od onog što nas odvaja od Boga. Započnimo svoje obraćenje! Ono je uvijek potrebno i za njega nikad nije kasno.

Na tom putu zaokreta, današnji nam evanđeoski odlomak daje dvije snažne poruke. Prva je da nam je svima neophodno obraćenje ako želimo izbjeći propast, a druga da je Bog u svojoj velikoj ljubavi neizmjerno strpljiv s našim obraćeničkim koracima.

Korizma je zasigurno razdoblje crkvene godine koje nas želi podsjetiti i potaknuti na obraćenje. Jedna od najgorih stvari koja nam se može dogoditi jest da zaključimo kako u našim životima i nema nečega što bismo trebali promijeniti.

Korizma je zasigurno razdoblje crkvene godine koje nas želi podsjetiti i potaknuti na obraćenje. Jedna od najgorih stvari koja nam se može dogoditi jest da zaključimo kako u našim životima i nema nečega što bismo trebali promijeniti. Možda olako možemo doći i do zaključka kako obraćenje nije potrebno nama nego nekome drugome. Nekome tko je grešniji, nekome kome je sve krenulo nizbrdo, nekome tko ima vremena za propitivati se. A možda nam je baš zato žurno potrebno obraćenje jer ne vidimo više svoje grijehe te nas njihova težina i prljavština uopće ne žaloste. Možda još uvijek ne vidimo da je naš život otišao potpuno u krivu stranu, da smo se izgubili te da kršćanske vrijednosti više ne igraju nikakvu ulogu u našem životu pa čak na trenutke imamo dojam da smo sve jako lijepo posložili kako bismo bili mirni i zadovoljni. Možda ne spoznajemo kako smo žurno potrebni obraćenja jer više ne činimo ispit savjesti, nemamo vremena kako bismo se divili ljepoti samoga Boga i njegovih stvorenja, nemamo vremena kako bismo se preispitali pred Bogom i bili s njim. Opet jedno ‘možda’, ali možda stvarno već propadamo, a da toga ne spoznajemo. Moguće je to jer čovjek se može naviknuti na propadanje. Postoji u nama nešto što nas, stvorene za nebo, čini zadovoljnima onim što je krajnje prizemno i mizerno. No tada je više nego ikada potrebno zagledati se u Boga i započeti – ne sami, jer to nećemo uspjeti – put obraćenja. 

A taj naš put obraćenja može biti iznimno dug, spor i s neprimjetnim pomacima. Ako se i to dogodi, drugi dio današnjeg evanđeoskog odlomka pruža nam ohrabrenje. Poput smokve koja već godinama ne donosi ploda, tako mogu prolaziti i naše godine. I mi možemo biti stavljeni u točno određenu obitelj, u točno određenu zajednicu, a da se nikakav plod ne nazire. Samo širimo svoje grane, hranimo se i napajamo hranjivim tvarima koje nam daje Gospodin, a i dalje nikakva pomaka. I u tom slučaju Bog ne odustaje od nas. On nas želi spasiti. On vjeruje u nas! O kad bismo bili toga svjesniji! Kad bismo više imali na umu da Bog računa s nama i da nas treba! Nismo samo tako beznačajni i utopljeni u masi, nego Bog treba naše plodove. Tamo gdje rastemo, želi po nama donijeti slatkoću plodova. 

Dobro nam je poznato da nas Bog iznimno ljubi i da nas vođen tom ljubavlju želi spasiti. Ne pušta nas olako propasti. On će sigurno učiniti sve što je potrebno kako bismo se obratili i donijeli plodove ljubavi. Zna našu slabost i upravo će nju usavršiti, no mi ne možemo stajati skrštenih ruku i misliti da je dovoljno da „pravimo hladovinu“. 

Vođeni ljubavlju, darujemo se Bogu i svojim bližnjima kroz neznatna djela i neznatne riječi koje će uroditi plodovima.

Ove korizme učinimo to obraćenje. Ako smo bili zatajili, počnimo opet donositi plodove. I nemojmo stati na nečem općenitom i apstraktnom. Obraćenje je sasvim konkretno. Ono se događa u svakom trenutku i svakoj, pa i najmanjoj sitnici. Ako ćemo čekati da bismo se obratili u nečem ogromnom, sigurno ćemo besplodni dočekati Gospodara, koji će nas posjeći. Umjesto toga, već odsad, obraćajmo i mijenjamo svoje riječi, geste i djela. Vođeni ljubavlju, darujemo se Bogu i svojim bližnjima kroz neznatna djela i neznatne riječi koje će uroditi plodovima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.