U Evanđelju vidimo kako nebeski Otac Petru otkriva tko je Isus te kako Isus posljedično otkriva Petru tko je on. Govori mu i čini četiri stvari: mijenja mu ime, postavlja ga za temelj Crkve, povjerava mu ključeve nebeskog kraljevstva i daje mu moć vezivanja i odrješivanja.

Novi identitet

Kada Bog mijenja nečije ime, to znači da toj osobi daje novo poslanje, ali tek nakon što se i u samoj osobi dogodila neka promjena koja ju je učinila sposobnom za tu novu ulogu (usp. Post 17,5; 32,29). Očito je Petar napokon došao do takvog trenutka otvorenosti Božjem duhu da je mogao točno odgovoriti na postavljeno pitanje. Zauzvrat mu Isus mijenja ime te Šimun postaje Petar, što na grčkom doslovno znači ‘stijena’. No u toj se riječi krije puno više od uobičajene simbolike čvrstine i postojanosti.

Židovski Talmud govori da se u najsvetijem dijelu jeruzalemskog Hrama – u Svetinji nad svetinjama – nalazio jedan poseban kamen. Bio je to kamen temeljac oko kojega je izgrađen cijeli Hram. Tvrdilo se čak i to da je spomenuti kamen centar svijeta te da je oko njega nastao čitav svijet. Na taj je kamen bio položen Kovčeg saveza – Božje prebivalište na zemlji. Nakon što je Kovčeg nestao i nakon što je Hram srušen, Židovi su novi Hram sagradili upravo oko toga kamena temeljca, kojemu su dodijelili i ulogu Kovčega (ta je zamjenska uloga bila posebno vidljiva na Dan pomirenja, kada su krvlju škropili temeljni kamen umjesto nestalog Kovčega).

Nazivajući Petra stijenom, Isus aludira na taj poznati hramski kamen temeljac te poručuje da će na Petru – na Stijeni – sagraditi novi svijet i jednu novu građevinu, koju naziva Crkvom (grč. ekklésia). Riječ Crkva doslovno znači ‘zbor’, ‘saziv’ ili ‘sabor’, odnosno okupljene ljude, a u Starome zavjetu označava okupljanje cijeloga naroda, prvenstveno radi bogoštovlja (hebr. qahal; npr. Pnz 31,30 ili Jš 8,35). Dakle, Isus ne gradi doslovno neko puko materijalno zdanje, nego okuplja novi Božji narod oko Petra.

Petrovi ključevi

Nešto više detalja o Petrovoj novoj službi saznajemo u nastavku Isusova govora: on dobiva „ključeve kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Ovaj izraz Isus nije izmislio – njegovi su učenici otprije dobro znali na što se on odnosi. Židovima je Salomonovo kraljevstvo predstavljalo savršeno kraljevstvo, primjer kako stvari trebaju izgledati i kako će ponovno izgledati kada se pojavi novi kralj, obećani Mesija. Postoji puno paralela između Salomonova kraljevstva i Crkve, ali ćemo ovdje istaknuti samo jednu, posebno zanimljivu: Salomon je u svojem kraljevstvu imao dvanaest „odličnika” ili „namjesnika”, službenika koji su imali ulogu sličnu današnjim ministrima u vladi (usp. 1 Kr 4). Među njima se posebno isticao „upravitelj dvora”, koji je bio nešto poput premijera. On je po važnosti bio druga osoba u kraljevstvu i mogao je donositi odluke u kraljevo ime, pogotovo u kraljevoj odsutnosti.

Ključevi i upravitelj dvora spominju se u današnjem prvom prvom čitanju, gdje saznajemo još neke detalje o ovoj službi. Čuli smo kako se Bog preko proroka Izaije obraća izvjesnom Šibni i govori da će njegova služba upravitelja dvora biti predana drugoj osobi, čovjeku koji se zove Elijakim. Valja istaknuti nekoliko detalja. Prvo, rečeno je da će Elijakimu kao simbol predaje vlasti biti dodijeljen „ključ od kuće Davidove” (Iz 22,22). Izraz kuća Davidova označava svako kraljevstvo kojim vlada vladar iz Davidove dinastije. Nadalje, očito je da uloga upravitelja dvora nije bila dana samo jednoj osobi iz vremena kralja Salomona, nego da je takvih upravitelja bilo više, jer je to bila služba koja se prenosila. Završno, piše da će Elijakim, kao upravitelj kraljevskoga dvora, biti „otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj”, odnosno svim stanovnicima kraljevstva. Zvuči li vam sve ovo nekako poznato? Znate li još neki primjer gdje imamo kraljeva namjesnika koji drži ključeve kraljevstva te u kraljevoj odsutnosti tim kraljevstvom vlada, upravlja i sudi; gdje nakon njegove smrti (ili umirovljenja) služba koju je obnašao ne prestaje, nego se prenosi na njegova nasljednika, a svi ga podanici toga kraljevstva zovu „oče”, „sveti oče” ili od milja (na talijanskom) „papa”?

Izaija također kaže: „[K]ad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti” (Iz 22,22). Te riječi simboliziraju naučiteljsku vlast. Isus to isto govori Petru sljedećim riječima: „[Š]to god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). Ove termine vezivanja i odrješivanja upotrebljavali su židovski rabini: oni su značili obvezujuće učenje. Ako je neki učitelj svezao neki nauk, tada su svi bili obvezni u njega vjerovati. Tako su često činili farizeji (usp. Mt 23,4; Lk 11,52). Suprotno tome, ako je nešto bilo odriješeno, tada je u toj stvari bila dopuštena sloboda vjerovanja. Upravo takvu vlast Isus izravno daje Petru i njegovim nasljednicima: vlast da proglašavaju što nauk vjere jest, a što nije.

Tko je stvarni temelj Crkve?

Isus govori o Crkvi kao o novom Hramu. No nije li Krist temelj Crkve, onaj na kome je cijela građevina izgrađena, a ne Petar? Odgovor na to pitanje daje nam sv. Pavao kada Efežanima poručuje: „Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.” (Ef 2,19–21). Cijela Crkva, zajednica Božjeg naroda, opisana je kao hram. Temeljni je kamen na kojem sve počiva sv. Petar (tj. papinska služba), ostatak temelja čine apostoli i proroci, a Isus Krist je zaglavni kamen (usp. Ps 188,22; Mt 21,42). Riječ je o kamenu koji se nalazi na sredini svoda i nosi čitavu konstrukciju. Kad bi taj kamen puknuo, cijeli bi se svod urušio. Dakle, apostoli su u temeljima, na zemlji, a Isus odozgor drži cijeli svod da se ne uruši. Ovdje možemo uočiti simboliku dvojake naravi Crkve, koja je ujedno zemaljska (sagrađena na Petru) i nebeska (uglavljena u Kristu).

Uklanjanje nepoželjnog kamena

Iako su ova dva kamena ključna za opstanak građevine kakva je Crkva, postoje mnogi ljudi kojima se oni ne sviđaju. Jednima smeta stijena: iako je ona po svojoj prirodi čvrsta i postojana, ponekad djeluje hladno i kruto, kao neka zapreka… Stoga znamo pasti u napast da iščupamo kameni temelj i građevinu stavimo na pijesak, koji je puno mekši i svatko ga lako može oblikovati po svojoj volji. No što kada „zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se“ (Mt 7,27) na tu neobičnu građevinu bez čvrstoga temelja? Takvi se suludi pothvati kriju iza krilatice „Krist da – Crkva ne“, odnosno stava „Što će mi Crkva kad mogu sam izgraditi svoj odnos s Bogom?“ (usp. Suci 21,25). Zar je bolje u nevolji ostati sam nego imati na raspolaganju misu, ispovijed, duhovne obnove, zajednicu koja svakoga prihvaća, mudre svećenike, siguran nauk, nebrojene blagoslove…? Mnogi ljudi, kad ih snađu nevolje, upravo u Crkvi nalaze spas, a ne u filozofiji „ja i moj Bog”, jer uviđaju da su sami nesposobni doći do Boga. Potreban nam je vidljiv, čvrst i jasan posrednik.

Drugima pak u Crkvi smeta upravo Krist, jer svod zatvara građevinu, a oni bi htjeli Crkvu koja je potpuno otvorena. Ali građevina bez svoda, dakle takva koja nema krova, ne štiti ni od sunca, ni od kiše, ni od divljih životinja koje mogu ući i sve uništiti. Ideja boravka pod otvorenim nebom zvuči lijepo… sve dok se ne pokaže da baš i nije tako. Zaglavni se kamen nalazi u središtu svoda – sve se sile u njemu spajaju. Tako i svako djelovanje Crkve mora voditi prema Kristu, a sve suprotno tome osuđeno je na propast. Petru je njegova služba povjerena nakon što je proglasio da je Isus Krist, Sin Božji. To je definicija evangelizacije: naviještati narodima da je Isus Krist – Božji Sin (usp. Mt 1,1). Kada se umjesto ovom temeljnom zadaćom Crkva počne baviti umjetnošću, znanošću, okolišem i sličnim aktivnostima (koje po sebi mogu biti dobre), ali na takav način da se u njima ne nalazi jasno zacrtan put koji vodi prema Kristu, to djelo neminovno propada.

Zaključak

No nemojmo se bojati. Iako ponekad dolazimo u napast da se, gledajući tu čudnu građevinu kakva je Crkva, glasno zapitamo: „Pa koja je budala ovo napravila?!” sjetimo se da je odgovor na to pitanje „Isus”, jer on u Evanđelju baš tu Crkvu naziva svojom Crkvom (usp. Mt 16,18). Kako god izgledala, ona je njegova građevina – on je taj koji se brine ne samo za to da se ona ne uruši nego i za to da svaka umorna i opterećena duša u njoj uvijek može naći odmora. Tako će i ostati do kraja vjekova.