Budi dio naše mreže

Vlč. Pačalat: "Vječno blaženstvo ovisi o našoj slobodnoj volji"

Donosimo promišljanje vlč. Krunoslava Pačalata, bivšeg župnika župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici. Vlč. Pačalat je, nakon što je prošle godine doživio dva moždana udara, prikovan za krevet, a s vjernicima komunicira putem društvenih mreža. Nalazi se u Jalžabetu, u obiteljskom domu, gdje se uspješno oporavlja.

/ hk

Često sam, kao pastoralac, bio pitan “kamo to idemo nakon smrti i kako do tamo doći” pa bih odgovorio da smo pozvani u Nebo ili u Raj. “A što je to Nebo”, često je slijedilo pitanje “i kako do tamo stići”. Odlučio sam malo razmišljati o tom pitanju! Dakle, u Nebo ili Raj dolaze svi koji hoće i koji žive onako je Bog to zamislio i objavio u Bibliji. Treba spomenuti kako naše vječno blaženstvo ovisi o našoj slobodnoj volji. Tko želi doći u Nebo mora ozbiljno, u pravo vrijeme i postojano to htjeti i ostvariti.

Ozbiljno htjeti znači da moramo svu svoju snagu i silu upotrijebiti da dobijemo Nebo. Da se Nebo lako ne osvaja i ne dobiva, na to nas Gospodin upozorava kada kaže: “Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe” (Mt 11,12). Jako je važno svu svoju silu i snagu upotrijebiti da bi se postigla vječnost. Bez toga nitko neće uspjeti doći u vječnost! Kaže nam tako Stvoritelj u Bibliji. Kako se god zvali kršćani, bez toga truda neće uspjeti. Sam Gospodin nas na to upozorava: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21).

U Nebo ne vodi udobna cesta već uska i teška staza. Ne smijemo se bojati nikakve muke ni žrtve ako hoćemo Njegove vječne i dragocjene radosti uživati.

Bog nam nudi Nebo i poziva nas. Želi da budemo blaženi. Ali želi i naš angažman oko toga. Ne želi ništa na silu, ne želi bez nas ništa učiniti. Želi da ispunimo sve uvjete koje to traži, a oni su zapisani u Bibliji. Dakle, želi da živimo u skladu s Biblijom, Njegovom Riječju. Treba spomenuti kako do Neba vode samo dva puta i to put nevinosti te put pokore. Ako želimo u Nebu biti blaženi, moramo krsnu nevinost do groba sačuvati. Ako smo je grijehom izgubili, moramo se što prije pravom pokorom s Bogom izmiriti.

Foto: Pixabay

Na to stalno misli gorljivi kršćanin koji želi doći u Nebo. Zato se on brižno čuva grijeha, izbjegava, koliko je moguće, svaku zlu priliku, daleko je od svih mjesta i zabave na kojima bi mogla stradati njegova krepost, kroti svoja sjetila, bdije nad mislima i sklonostima srca te vrši razne pokore da uvijek zadrži gospodstvo nad putenošću.

Jako je važno moliti i razmatrati, rado slušati riječ Božju, često primati sakramente i jako marljivo upotrebljavati spasonosna sredstva Crkve. Ako u svojoj nemarnosti kršćanin sagriješiš, on odmah učini ozbiljnu pokoru, očisti svoju savjest skrušenom ispovijedi, ostavlja svoje zle navike, potiskuje svoje strasti i nastoji temeljitim poboljšanjem i pravom pokorničkom gorljivošću popraviti učinjenu nepravdu prema Bogu i bližnjemu.

On zna da u Nebo ne vodi udobna cesta, već uska i teška staza te da se ne smije bojati nikakve muke ni žrtve ako hoće Njegove vječne i dragocjene radosti uživati. Odlaže svaku lakoumnost i gorljivo radi oko svoga spasenja imajući uvijek pred očima važnu istinu koja govori da u Nebo dolazi samo onaj koji to ozbiljno hoće.

Foto: Pixabay

Eto, to je ponašanje kršćanina koji gorljivo misli na Nebo. Čini sve što se od njega traži jer ozbiljno hoće doći u Nebo. Da u pravo vrijeme moramo htjeti doći u Nebo, vidimo po primjeru mudrih i ludih djevica iz Evanđelja. U Evanđelju čitamo o pet ludih djevica koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama kad je došao zaručnik i stoga nisu bile puštene na svadbu. “Dok one otiđoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijete dakle jer ne znate dana ni časa” (Mt 25, 10-12).

I najveći grešnik ima zadnju priliku na samrti da se ponizi i da iskrenim kajanjem zatraži Božje milosrđe.

Gospodin nam hoće reći da nikada ne smijemo biti nespremni. To osobito vrijedi za one koji posao oko svog spasenja na dugo odgađaju i govore kako im još nije stalo do toga da Bogu služe te da će to činiti poslije kad ostare  te kad urede svoje zemaljske poslove i okolnosti.

Foto: Pixabay

Tko tako govori, taj gradi svoje spasenje na vrlo nesigurnoj mogućnosti te se mora bojati da svoga mjesta neće naći u Nebu nego u Paklu. Biblija nam govori: “Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti” (Sir 5,7).

Što smo duže u grijehu, grijeh će nas jače obuzeti i slabija će biti naša volja te se može dogoditi da umremo u potpunoj neskrušenosti. Kako čovjek živi tako i umire. Ali, ako grešnik na kraju svoga života i pokaže neke znakove da ima volju raditi oko svoga spasenja, to nije prava ozbiljnost već strah od smrti. Dakle, razlog nije dobar jer tada se grešnik boji gorjeti u paklu, a ne griješiti više.

Grijeh njega ostavlja, a ne on grijeh. A Bog hoće da mi napustimo grijeh, a ne grijeh nas. Biblija nam govori: “Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; zato ću se ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka. Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći” (Izr 1, 25-28).

Nigdje u Bibliji ne nalazim da se Bog smilovao grešniku na kraju života. Doduše, u Evanđelju čitamo o desnom razbojniku koji je na samrti našao milost i ušao u Raj, ali također čitamo da je lijevi razbojnik dospio u pakao. Desni razbojnik je primjer kako grešnik nema opravdanje kada u svojoj oholosti misli da je njegov grijeh toliko velik i da mu ga Bog ne može oprostiti. Tu je oholost posve jasno pokazao Juda i znamo kako je završio. I najveći grešnik ima zadnju priliku na samrti da se ponizi i da iskrenim kajanjem zatraži Božje milosrđe, da se pokaje i tako umanji muke u Čistilištu. Lijevi razbojnik je primjer da se ne smije biti preuzetan i nadati se milosti Božjoj na samrti jer nam nitko ne garantira da ćemo je i dobiti. Po njegovu primjeru se vidi da je nerazborito i nesigurno gajiti nadu da ćemo zatražiti Božje milosrđe dok se nismo riješili svoje oholosti.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja