U sklopu Godine župe sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, koja traje od 13. lipnja 2019. do 13. lipnja 2020., organiziran je poseban program u župi sv. Antuna Padovanskog. Želja je župnika vlč. Antuna Sentea starijeg da Godina župe bude blagoslov za župu te da je vjernici iskoriste kao priliku aktivnije živjeti svoju vjeru. Tim povodom, a u “Izvanrednom misijskom mjesecu” u nedjelju je u župi gostovao vlč. dr. sc. Odilon Singbo Gbenoukpo, svećenik iz Benina koji vrši službu kapelana na Hrvatskom Katoličkom Sveučilištu u Zagrebu.

I u sakramentu ispovijedi trebamo Bogu zahvaliti jer nam je dao milost da možemo prepoznati svoje grijehe i predati ih Bogu. To znači da smo primili milost da se ne mirimo s našim grijesima, da nas naši grijesi žuljaju.

Vlč. Odilon predslavio je večernju svetu misu i na početku propovijedi potaknuo vjernike na razmišljanje o kraju našeg zemaljskog života. “Hoćemo li moći izgovoriti Pavlove riječi (2. Tim 4,7) Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Trku ćemo svakako završiti, ali hoćemo li biti dobar boj i vjeru sačuvati”, upitao je propovjednik i istaknuo da svako naše djelovanje mora poprimiti „boju vječnosti” da bismo uistinu mogli izgovoriti ove Pavlove riječi.

Osvrćući se na riječi Evanđelja, vlč. Odilon rekao je da je ovdje riječ o pravedniku i nepravedniku: farizej je pravedan, a carinik nepravedan i premda se tako ne čini, možemo nešto naučiti i od farizeja, istaknuo je, a to je da svaka naša molitva mora početi zahvalom. „I u sakramentu ispovijedi trebamo Bogu zahvaliti jer nam je dao milost da možemo prepoznati svoje grijehe i predati ih Bogu. To znači da smo primili milost da se ne mirimo s našim grijesima, da nas naši grijesi žuljaju. Dakle, svaka naša molitva treba početi zahvalom”, istaknuo je vlč. Odilon.

Koliko često u ispovijedi mi svećenici čujemo: ‘Velečasni, znate što, ja sam Vam dobar čovjek. Nikoga ne mrzim, uvijek pomažem kome god treba, za razliku od mog susjeda koji ima puno novaca, a nikada neće nikome ništa dati…’ i sve se okrene protiv susjeda, a došao si svoje grijehe ispovjediti!

Govoreći o farizeju, podsjetio je da je farizej rekao istinu. On uistinu nije bio poput ostalih. Farizeji su se revno pridržavali svih zakona, barem izvana. Po tome su bili izabrano društvo koje je u mnogočemu bilo primjer drugima. Carinik je, s druge strane, bio zadužen za ubiranje poreza od svojih sunarodnjaka. I u tom uzimanju, često bi carinici uzeli više nego je potrebno i zadržali za sebe, objasnio je propovjednik. Uspoređujući farizeja i carinika vidimo da je farizej govorio istinu, on je uistinu činio sve ono što Bogu govori. „U čemu je onda problem farizeja? U tome što on nije došao moliti. On je došao Bogu reći kakav je on čovjek. Došao je Bogu s popisom svega što čini, i zbog svega toga očekuje da mu Bog bude zahvalan jer je takav. Znamo da molitveni stav osim zahvaljivanja mora imati onu drugu dimenziju – poniznosti, malenosti pred Stvoriteljem, pred onim koji me poslao na ovu zemlju i povjerio mi određene zadaće. Koliko god sadržaj farizejevog obraćanja Bogu bio ispravan, toliko sadržaj toga što je Bogu govorio zapravo govori protiv njega, odnosno govori o stanju njegove duše. Time nam farizej postaje primjer kako ne treba moliti”, rekao je vlč. Odilon i ponovno progovorio o sakramentu ispovijedi i susretu s Bogom.

„Koliko često u ispovijedi mi svećenici čujemo: ‘Velečasni, znate što, ja sam Vam dobar čovjek. Nikoga ne mrzim, uvijek pomažem kome god treba, za razliku od mog susjeda koji ima puno novaca, a nikada neće nikome ništa dati…’ i sve se okrene protiv susjeda, a došao si svoje grijehe ispovjediti! Ispovijed nije prostor gdje ćemo sebe uzdizati i pokazivati Bogu svoja dobra djela nego je trenutak kada mu trebamo reći: ‘Čuj, ne ide baš sve kako smo htjeli. Dobro koje želimo učiniti vidimo, ali zlo koje ne želimo – to činimo.’ U ispovijedi mi dolazimo Bogu reći koliko smo zapravo jadni, slabi. Ali i koliko računamo na veličinu njegovoga milosrđa”, rekao je vlč. Odilon. Ukazao je na primjer carinika, nepravednika, koji se, svjestan težine svoga grijeha, uopće ne usudi približiti Bogu. Udara se u prsa i govori: Bože, milostiv budi meni grešniku!

Ako mi u nekoj dobi postajemo najpametniji i sve loše svaljujemo na svoje roditelje, to znači da se odričemo odgovornosti za svoj život, a tu je odgovornost Bog povjerio nama! I kad mislimo da su svi drugi u krivu, a mi smo u pravu – to je oholost.

„Koliko bismo napredovali u svojim obiteljima kad bismo znali reći : ‘Žao mi je, oprosti’. Čak bi i roditelji u odnosu prema svojoj djeci trebali biti dovoljno ponizni i reći: ‘Nisam tako mislio, pogrešno sam reagirao…’ Obitelji u kojima roditelji znaju reći Oprosti su obitelji u kojima se raste u poniznosti”, istaknuo je propovjednik i rekao da se često dogodi da djeca kad odrastu sve ono što se loše događa u njihovim životima predbacuju roditeljima. „Da su me roditelji drugačije odgajali moj život ne bi ovako izgledao, da su se moji roditelji drugačije ponašali prema meni ja ne bih bio ovakav… Ali, to je krivo! Nisu roditelji savršeni. U svakoj će obitelji roditelji pogriješiti. Ali ne rade to namjerno, željeli su najbolje za svoju djecu, a kako će to ispasti kasnije – samo Bog zna. I ako mi u nekoj dobi postajemo najpametniji i sve loše svaljujemo na svoje roditelje, to znači da se odričemo odgovornosti za svoj život, a tu je odgovornost Bog povjerio nama! I kad mislimo da su svi drugi u krivu, a mi smo u pravu – to je oholost. A Isus kaže – tko se na taj način uzvisuje, taj će biti ponižen.

Čemu ispovijed, ionako ću opet pasti u iste grijehe, ispadam kao licemjer…’ Nema veze, ti si sveti licemjer. Kad bi odustao od ispovijedi jer ponavljaš iste grijehe, time bi odustao od sebe.

Tu se zapravo borimo najčešće s dva grijeha – oholost s jedne strane, a zavist s druge. Mnogi će reći: ‘Pa bez mene se ne može, ja sam sagradio ovu crkvu! Kako svijet uopće može funkcionirati bez mene, hvala Bogu da sam na ovom svijetu, da me nema sve bi propalo!’ Ponekad imamo takav stav. Toliko gledamo sebe, a zanemarujemo druge. To je jedna krajnost. A druga je da gledamo toliko druge da zanemarujemo sebe. To je zavist. Ono što drugi imaju to bismo mi htjeli imati. ‘Bože, zašto mi nisi to dao? Zašto me nisi ovakvog stvorio?’ Zanemarujemo činjenicu da nam je Bog dao silne darove koje smo pozvani živjeti i umnožiti i dijeliti s drugima. Ispravan je stav zahvaliti Bogu – na onome što jesmo, što imamo i na onome što drugi jesu i što drugi imaju. A još ispravniji je stav biti svjestan svojih grijeha i poput carinika reći – Bože, milostiv budi meni grešniku. Jer u mnogočemu padamo, u mnogočemu ne uspijevamo onako kako smo planirali, ne uspijevamo živjeti onako kako bismo htjeli živjeti. A Bog kaže: ‘Nema veze dođi opet, idemo zajedno, idemo dalje.’ No, to nije razlog da kažemo: ‘Čemu ispovijed, ionako ću opet pasti u iste grijehe, ispadam kao licemjer…’ Nema veze, ti si sveti licemjer. Kad bi odustao od ispovijedi jer ponavljaš iste grijehe, time bi odustao od sebe. A nitko od nas ne odustaje od tuširanja unatoč tome što znamo da ćemo sutra ponovno biti prljavi. A to je ono što je ispovijed za našu dušu, to je ono što je sakramentalna poniznost za našu dušu. Padamo, ali ne smijemo odustati od ustajanja. Bože, milostiv budi meni grešniku”, zaključio je propovijed svećenik i misionar iz Benina pred punom crkvom u Sesvetskim Selima.

U mom kraju se kaže: Što žena hoće, to i Bog hoće. Tako se moj otac u ime ljubavi obratio na katoličanstvo.

Vlč. Odilon Singbo i moderatorica tribine Diana Tikvić

Kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta nakon mise na tribini je iznio iskustvo svog života u Beninu, i danas u Hrvatskoj. Dolazi iz obitelji u kojoj je majka katolkinja, a otac musliman koji se obratio na katoličanstvo. “Dolazim iz Benina, zapadnog dijela Afrike. Moja majka se susrela s Božjom porukom preko misionara koju su bili u mom kraju. Njezini roditelji nisu imali veze s kršćanskom vjerom i misionarima već su se preko moje majke upoznali s kršćanstvom. Moj djed je umro i nije se krstio, a baka se pred smrt krstila. Moja majka je bila čvrsta u svojoj vjeri. Uvjet za brak moje majke je bilo da se moj otac obrati. Moj otac je odrastao u muslimanskoj vjeri. U mom kraju se kaže: Što žena hoće, to i Bog hoće. Tako se i on u ime ljubavi obratio na katoličanstvo. Meni je drago zbog toga. Nas sedmero braće i sestara svi smo kršteni u katoličkoj vjeri. Otac je jako angažiran u župi i član je pastoralnog vijeća”, istaknuo je vlč. Odilon.

Imam tri starije sestre i četvrto sam dijete, a prvo muško dijete. To znači da sam pozvan nositi dalje obiteljsku lozu kroz osiguravanje potomstva, a ožiljci na mojim obrazima pokazuju obilježja moje obitelji. No ja sam tvrdoglavo krenuo svojim putem.

Govoreći o svom duhovnom pozivu te odlaska u bogosloviju s 20 godina, vlč. Odilon objasnio je kako je ocu bilo drago, ali majka nije s lakoćom prihvatila  tu njegovu odluku. “Rekla mi je: ‘Nećeš ti lako u bogosloviju’. Zašto je to rekla? Naime, imam tri starije sestre i četvrto sam dijete, a prvo muško dijete. To znači da sam pozvan nositi dalje obiteljsku lozu kroz osiguravanje potomstva, a ožiljci na mojim obrazima pokazuju obilježja moje obitelji. No ja sam tvrdoglavo krenuo svojim putem. Bogu hvala imam mlađeg brata koji će to sad odraditi umjesto mene”, kroz smijeh je rekao vlč. Odilon i dodao: “Ali moram istaknuti kako nisam nikad vidio veseliju moju majku nego na dan mog ređenja prije deset godina nakon svih odbijanja da budem svećenik. Rekao bih da sam joj sad najdraže dijete.”

Odgovarajući na pitanje okupljenih vjernika o trenutku kad se rodio njegov duhovni poziv, vlč. Odilon podijelio je događaj iz života o kojemu inače ne govori. Njegov je najstariji brat u dobi od tri, četiri mjeseca preminuo od bolesti. Odilon je kao dijete pokazivao simptome iste bolesti i njegovi su se roditelji uplašili za njegov život. Kad je prestao disati, obitelj je mislila da je umro i pripremili su sve za njegov ukop, a njegovo tijelo odvojili u susjednu prostoriju. No, majka se željela posljednji put oprostiti od svog sina i zagrliti ga posljednji put. To je i učinila i shvatila da dijete ipak diše. Sinu je tek u odrasloj dobi ispričala taj događaj, nakon što mu je dala blagoslov za poziv koji je odabrao. Tada mu je priznala da je Bogu zavapila: “Oživi mi dijete i bit će Tvoj do kraja života”.

Tijekom svojih gimnazijskih dana doživio je susret s hrvatskim misionarima. “Vlč. Franjo Jačmenica je proveo u Africi 22, a vlč. Toni Štefan 18 godina. Bio sam ministrant vlč. Franje Jačmenice, a tada nisam ni sanjao da ću završiti kao misionar u Hrvatskoj. Naime, ministrirao sam u crkvi Presvetog Srca Isusova gdje je on bio na župi, a toj župi pripadala je moja gimanzija. To mi je bilo vrlo zanimljivo zato što su u mom selu bili domaći svećenici, a u gradu misionari. On je s puno žara, ljubavi i predanosti okupljao ljude. Zanimalo me što je to u njemu da radi taj svoj svećenički posao s toliko žara? Još sam bio zbunjeniji kad sam došao u Hrvatsku. Naime, zašto bi netko iz uređenog društva dolazio u Afriku gdje nema ni struje ni vode. Iz toga stvarno možemo vidjeti što to znači snaga misionara i njihovog života.”

Dosad smo gledali na misionare samo na one koji služe u misijama u Africi i Aziji, odnosno ondje gdje još ljudi nisu čuli za Isusa Krista. Danas je promijenjena dinamika. A to je da ljudi iz primjerice iz Afrike dođu u kršćansku zemlju. Zato što svaki izlazak iz svoje sredine znači susret s drugim i drugačijim, a znači međusobno obogaćivanje.

Nebično je to što je vlč. Odilona Singboa njegov biskup poslao iz Benina da u Hrvatskoj djeluje kao misionar. Naime, u suvremeno doba Europi su sve potrebniji svećenici budući da ima sve manje duhovnih zvanja. “Crkva raste i danas gleda drugačije na stvari. Dosad smo gledali na misionare samo na one koji služe u misijama u Africi i Aziji, odnosno ondje gdje još ljudi nisu čuli za Isusa Krista. Danas je promijenjena dinamika. A to je da ljudi iz primjerice iz Afrike dođu u kršćansku zemlju. Zato što svaki izlazak iz svoje sredine znači susret s drugim i drugačijim, a znači međusobno obogaćivanje. Ovdje sam 15 godina i puno sam toga naučio i još uvijek učim. Vjerujem da moja prisutnost izvor određenog obogaćivanja”, naglasio je vlč. Singbo.

Na afričkim misama za vrijeme prinosa darova kada se prikuplja milodar, budući da ljudi imaju malo novaca ne daju novac već ono što imaju. To uključuje plodove zemlje ili čak i kozu. Tako se zna dogoditi da koza viče cijelu misu, ali to nikome neće smetati u crkvi.

Vjernike je posebno zainteresirala činjenica da misa u Africi traje puno duže nego u Hrvatskoj. Kako je objasnio vlč. Singbo, postoje razlozi zbog čega je tome tako. “Liturgija je ista. Međutim, za vrijeme prinosa darova kada se prikuplja milodar, budući da ljudi imaju malo novaca ne daju novac već ono što imaju. To uključuje plodove zemlje ili čak i kozu. Tako se zna dogoditi da koza viče cijelu misu, ali to nikome neće smetati u crkvi. Tijekom prinosa darova, uz zbor, oni koji prinose darove – vjernici plešu od ulaznih vratiju crkve. Taj dio mise zbog toga dugo i traje. Dugom trajanju mise pridonose i duge molitve jer one počinju sa zahvalama. Svi imaju potrebu zahvaliti Bogu, primjerice na maturi ili diplomi. Tako obitelji naručuju mise kako bi zahvalili Bogu na nečemu. To znači da će nakon pričesti svaka obitelj zbog određene nakane zahvaliti Bogu i sa sobom donijeti poklon na oltar, a to može biti i banana.

Kad se u Africi slavi misa, vrijeme stane

Budući da ima puno obraćenika, puno vremena odlazi na pričešćivanje. I propovijed traje jako dugo, jer mora biti izgovorena barem na dva jezika, na službenom francuskom i domaćem. Zbog niske razine pismenosti potrebno je i čitati oglase jer ih nije moguće samo staviti na oglasnu ploču. Puno ljudi dolazi iz dalekih krajeva pa im nije do toga da misa bude što kraća. Kad se u Africi slavi misa, vrijeme stane”, istaknuo je vlč. Singbo.

Ako bi u crkvi sad netko počeo plakati, nama bi bilo to čudno. Pitam se: Zašto ne bi netko plakao u domu svoga Oca? Ili se veselio? U Africi nikom nije čudno što netko plače. On nosi neku muku u svom srcu. To želi Bogu dati i svi razumiju da mu je to potrebno jer se nalazi u kući Očevoj

Osvrćući se na ulogu misionara u siromašnim zemljama kao što je Afrika ili Azija, naglasio je kako vjeruje da su misionari dokaz da su spremni otići tamo gdje nema ničega te uistinu autentičniji u naviještanju Božje riječi. “U Hrvatskoj pristupamo vjeri ponekad i previše racionalno. Sve nam treba biti jasno obrazloženo inače nećemo vjerovati. Ali kad previše ističemo razum, onda nam srce trpi. Ako bi u crkvi sad netko počeo plakati, nama bi bilo to čudno. Pitam se: Zašto ne bi netko plakao u domu svoga Oca? Ili se veselio? U Africi nikom nije čudno što netko plače. On nosi neku muku u svom srcu. To želi Bogu dati i svi razumiju da mu je to potrebno jer se nalazi u kući Očevoj”, poručio je kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Odilon Singbo nadahnuvši prisutne da otvore više svoje srce Nebeskom Ocu i predanju Bogu u Očevoj kući.

Dodao je kako ne zna kamo će ga put dalje odvesti, ali vjeruje u Božju providnost. Istaknuo je kako smo svi pozvani biti kućni misionari, u svojoj obitelji, u susjedstvu, na radnom mjestu. Naše su misije u okruženju u kojem boravimo. “Zašto ne bismo, na primjer, susjedu ili kolegi koji nam jako ide na živce poklonili neku sitnicu”, potaknuo je vlč. Odilon. Kad tako pristupamo osobama koje su nam teške tako mijenjamo i njihova srca, zaključio je sveučilišni kapelan.