Iako je odrastao u katoličkoj obitelji, Michael je otpao od Crkve čim se iselio iz roditeljske kuće. Napustio je fakultet i počeo putovati po SAD-u u tražeći nešto. Na kraju je živio u šatoru na Havajima. Michaelova majka, koja se uvijek brinula o tome gdje boravi, darovala mu je knjigu Waynea Weiblea o Međugorju. Čitajući tu knjigu, Michael se polako vraća Crkvi, a 1993. godine, kada je posjetio svoju djevojku u Parizu, odlučio je posjetiti i Međugorje. Velečasni Mihael Mariji Jerkić je za serijal Fruits of Medjugorje ispričao o svom obraćenju i putu prema svećeništvu koji je započeo u Međugorju a cijelo njegovo svjedočanstvo, prenosimo s portala Radio Mir Međugorje.

Bio sam prilično pogubljen, odgojen u katoličkoj obitelj. Volio sam svoju obitelj, ali nisam baš išao u crkvu. Nekako sam bio crna ovca u obitelji. Bio sam taj koji bi uvijek tatu pitao zašto ne bismo mogli ići u crkvu jednom mjesečno ili možda svaki drugi mjesec, a otac me onda posjeo i rekao: “Dokle god živiš u mojoj kući, jedeš hranu koju sam ja donio na stol i spavaš u krevetu koji sam ja kupio, ići ćeš u crkvu  svake nedjelje”.

Volio sam svoju obitelj, ali nisam baš išao u crkvu. Nekako sam bio crna ovca u obitelji.

Odlazak od kuće

Tako da zapravo nisam imao izbora, ali sam zato po odlasku na studij jednostavno prestao ići u crkvu kao i mnogi studenti koji počinju malo skretati i živjeti po svom. Nakon dvije godine fakulteta odlučio sam da se moram pronaći. Morao sam naime uzeti malo odmora, otići negdje, pa sam odustao od studija, otišao u Chicago, iz Chicaga u Kaliforniju, a zatim sam nekako završio na plažama Havaja gdje sam na neko vrijeme i živio u šatoru.

Bilo je to komično, cijelo vrijeme mojih putovanja, mama i tata su mi govorili… Kada sam rekao  da odustajem od fakulteta, rekli su: “Mi te nećemo uzdržavati, nećemo financirati te tvoje eskapade širom zemlje”. A ja sam rekao: “U redu, potpuno vas razumijem”.

Međutim, mama je uvijek pratila gdje sam. I svaki puta kada bi me nazvala, ona bi upitala: “Inače, Mike, jesi li još uz Isusa, ideš li u Crkvu? Šaljemo ti svoje molitve, Michael”. Ja bih joj odgovorio: “Ne šalji mi molitve, već novce, živim u šatoru”.

Cijelo vrijeme dok sam tako živio u svim tim raznim mjestima, uvijek sam osjećao kao da nešto tražim. Nisam ni znao hoću li pronaći savršenu vezu ili savršeni posao, hoće li me to usrećiti ili ću se i dalje zabavljati. I nikako nisam mogao shvatiti što mi je to nedostajalo u životu.

Nisam ni znao hoću li pronaći savršenu vezu ili savršeni posao, hoće li me to usrećiti ili ću se i dalje zabavljati.

U konačnici, ono što je nedostajalo jest moj život u Bogu. Konačno, vratio sam se u Michigan gdje sam odrastao i gdje su moji roditelji još živjeli. Ja sam se kao iz prispodobe o rasipnom sinu pojavio na kućnom pragu, a moji roditelji su mi rekli da će mi, sve dok idem na fakultet, oni pomoći u uzdržavanju kako bih ponovno stao na svoje noge.

Prvi kontakt s Međugorjem

Vratio sam se na Michigan State University i tijekom ljetnog odmora majka mi je dala knjigu i rekla: “Mislim da bi ti ova knjiga bila interesantna”. Bila je to knjiga koju je Wayne Weible napisao o Međugorju, zove se Medjugorje, Poruka. I kada sam pogledao na naslovnu stranicu i pročitao naslov, pisalo je: 24. lipnja 1981. šestero mladih iz bivše Jugoslavije izjavilo je da navodno imaju ukazanja Blažene Djevice Marije.

I prema njihovim tvrdnjama Ona im se od tada ukazuje svaki dan. Kako sam pročitao taj naslov, sjetio sam se filma o Gospi Fatimskoj prije puno, puno godina i pitao mamu je li to nešto slično kao što se dogodilo djeci pastirima u Fatimi 1917.g. Majka je odgovorila da se događa upravo to, samo se ovo sada zbiva u naše vrijeme.

I to je pokrenulo nešto u meni i rodilo želju da pročitam tu knjigu.

I to je pokrenulo nešto u meni i rodilo želju da pročitam tu knjigu. Tako da sam doslovce markirao neka predavanja kako bih pročitao knjigu, toliko me zanijela. Pročitavši knjigu, zastao sam i osvrnuo se gdje ja stojim u svome životu.

Nisam živio kršćanskim načinom života, nedjeljom uopće nisam išao na misu. Iako sam se vratio na fakultet, sjećam se da sam sam sebi rekao: “Ako se ovo stvarno događa, ako se Marija, Blažena Djevica Marija, stvarno ukazuje u Međugorju, što to znači za mene?”

To znači da je sve ono što sam bio odgojen vjerovati kao katolik bilo istinito i to me šokiralo. Jer, kao što rekoh, nisam živio kršćanski, već grešnički način života, ali znao sam da… Kada sam razmišljao o tome i čuo Gospine poruke, Ona je govorila o potrebi ispovijedi, a ja sam mislio: Stvarno nemam što ispovjediti, nisam nikoga ubio, nisam ništa ukrao, ali znao sam da ne idem nedjeljom na misu. Znao sam da je to jedna od zapovijedi, pa sam tada odlučio ići u crkvu svake nedjelje.

Stvarno nemam što ispovjediti, nisam nikoga ubio, nisam ništa ukrao, ali znao sam da ne idem nedjeljom na Misu.

Sjećam se da sam otišao u jednu lokalnu sakralnu trgovinu i kupio malenu Gospinu medaljicu, bila je to čudotvorna medaljica. Tada nisam znao za još jedno mjesto Marijinog ukazanja koje se dogodilo u Parizu, Francuskoj. Moja baka je nosila čudotvornu medaljicu i od tog trenutka ja sam zbog Gospe nosio čudotvornu medaljicu jer je Ona ta koja me vratila u Crkvu.

Moja baka je nosila čudotvornu medaljicu i od tog trenutka ja sam zbog Gospe nosio čudotvornu medaljicu jer je Ona ta koja me vratila u Crkvu.

Traženje znaka

Vrijeme je prolazilo, a ja još nisam osjećao da moram na ispovijed, mislio sam da sam dobro dijete. Međutim, ipak sam se vratio u Chicago i završio studij tamo. A u Chicagu sam naišao na djevojku iz Pariza koja se zatekla tamo na godišnjem. Zaljubili smo se, izlazili cijelo ljeto, te na kraju ljeta, kada se vratila u  Pariz, mislio sam da je više nikada neću vidjeti. Jer, kad ću ja uskoro moći u Europu?

To se jednostavno uopće neće dogoditi. Ostali smo u kontaktu, dopisivali se i razgovarali telefonski. Ona je ipak došla za Božić, pa opet za Valentinovo, a namjeravala je ponovno doći za Uskrs, no ja sam rekao: “Ti si već dva puta bila ovdje, što misliš da ja sada posjetim tvoju obitelj kada mi završi semestar?”

I to je bio plan, počeo sam organizirati sve detalje oko odlaska u Pariz kako bih upoznao roditelje svoje cure.

I to je bio plan, počeo sam organizirati sve detalje oko odlaska u Pariz kako bih upoznao roditelje svoje cure. Počelo je ipak već kuhati u meni da, ako već idem u Europu, zašto ne bih posjetio i Međugorje. To je samo jedan let više, pa sam i to ubacio u plan, ali istovremeno to je i vrijeme kada je bjesnio rat u Bosni i dok sam pokušavao saznati je li uopće sigurno ići tamo, pomolio sam se za to.

Sjećam se, molio sam krunicu. Moleći tako krunicu pitao sam Gospodina za znak. Zrnca moje krunice tada su doslovce poprimila zlatnu boju čim sam izmolio krunicu. I pomislio sam, to je baš dobar znak, idem!

Zrnca moje krunice tada su doslovce poprimila zlatnu boju čim sam izmolio krunicu.

A moji su me roditelji, kada sam im rekao da idem u Europu, a potom i u Međugorje, pokušali odgovoriti od toga. “Rekli su da nije sigurno, pa rat… Zar ne možeš pričekati da rat završi?” Rekao sam im: “Ne znam, Bog… Osjećam kao da me Bog zove da idem”.

I tako, iako su me roditelji pokušali odgovoriti od putovanja, rekao sam ocu: “Tata, imam nešto za tebe”. I dao sam mu komadić papira, na što je on rekao: “Što je ovo?” A ja sam rekao: “Pa, u slučaju da se ne vratim, polica životnog osiguranja”.

Otac je pogledao i rekao: “Sine, ovo nije dovoljno novca ni da vratim tvoje tijelo ako se ne vratiš zbog rata”.

Prvi dolazak u Međugorje

Međutim, uspio sam otputovati i upoznati roditelje svoje cure. Svidio sam se njezinoj majci, ona je znala za moju pobožnost Gospi, da idem u crkvu, ali njezin otac me prezirao, a bio je profesor na prestižnom sveučilištu na Sorbonni u Parizu.

Bio je filozof i tako bi me uvijek izazivao na razgovor o Božjem postojanju i sličnom. Nama je bilo lijepo, a onda je došlo vrijeme odlaska u Međugorje. Pozdravio sam se s curom, dogovorili smo zajednički put po Europi kada se vratim s hodočašća, a onda će ona doći u Chicago na vjenčanje moje sestre kasnije toga ljeta.

Na putu u Međugorje Croatian Airlines izgubila je moju prtljagu i nisam imao ni odjeće, ni svoj šator, pa čak ni vreću za spavanje.

Na putu u Međugorje Croatian Airlines izgubila je moju prtljagu i nisam imao ni odjeće, ni svoj šator, pa čak ni vreću za spavanje. Nisam išao s grupom, nego sam, ali me to nije smetalo jer sam bio na putu za Međugorje i bio sam tako uzbuđen samo da budem tamo i doživim ono o čemu su pričali vidioci i toliki hodočasnici.

Skupila me ta jedna kanadska grupa, povezli su me svojim autobusom i  dali mi da ostanem u njihovom pansionu. I sjećam se da sam te prve večeri po dolasku bio tako uzbuđen što sam konačno u Međugorju. Htio sam vidjeti crkvu sv. Jakova i šetajući tuda usred noći i tijekom rata, sva je struja bila isključena kako bi ju štedjeli, ali i zaštitili mjesto od aviona da ne nadlijeću i ne naciljaju Međugorje kao metu.

I ono bi samo treperilo razlijevajući se u tisuću boja. Ja sam pomislio, ovo svjetlo je skroz čudno!

Šetao sam prostorom iza Crkve i oko nje, te pokušavao locirati gdje je što i sjećam se da sam vidio intenzivno svjetlo s brda Križevac i pomislio sam, to je čudno neko bljeskajuće svjetlo, zašto je tamo gore? I ono bi samo treperilo razlijevajući se u tisuću boja. Ja sam pomislio, ovo svjetlo je skroz čudno! I promatrao sam to nekih 20tak minuta i potom odlučio da zbog kasnih sati moram konačno poći spavati.

Sljedeće jutro rekao sam grupi da sam vidio to svjetlo gore, tu bljeskavu rasvjetu, a oni su rekli: Gore nema struje.

E sad, trebate  znati, radi se o 1993. godini. Nije kao danas kada je gore sve osvijetljeno, ali tada nije bilo. Kada su rekli da gore nema struje, pitao sam: “Pa, kakvo je to svjetlo koje sam vidio?” A oni rekoše: “Vidio si čudo križa!” Ja sam tvrdio: “Ne, gore ima svjetla, tamo je neka bljeskalica”.

Kasnije toga popodneva popeli smo se do vrha brda Križevac i pogledavši uokolo, vidio sam da nema utičnica, nema struje, nema rasvjete na križu, i pitao sam se: “Što sam ja to vidio noćas?”

I toga sam se dana uvečer vratio do crkve da vidim hoću li opet vidjeti svjetlo koje dolazi s križa. I kada sam otišao iza križa, nisam ništa vidio, mislio sam da sam možda sve to umislio zbog umora od leta ili tako nečeg. A onda sam naišao na dvoje ljudi koji su se pojavili iz vinograda. To je bilo vrijeme kada su iza crkve sv. Jakova bili samo vinogradi, nije bio klupa, nije zapravo bilo ničeg.

Te dvije osobe su rekle: “Što radiš iza crkve ovako kasno po noći?” Rekao sam: “Ma, nećete vjerovati, ali noćas sam vidio neko jako svjetlo koje je dolazilo s križa”.

Pogledali su se, a onda su se okrenuli prema meni i rekli: I mi smo noćas vidjeli isto svjetlo, zato smo se vratili, da vidimo hoćemo li ga opet vidjeti. I onda smo svi počeli objašnjavati što je to bilo što smo vidjeli prethodnu noć.

Svećenički poziv

I dok smo opisivali što je to bilo, odjednom se svjetlo vratilo na brdo Križevac i počelo je treperiti, boje su se širile u pozadini, a mi smo svi bili izvan sebe jer gledamo čudo. Često sam razmišljao o cijeloj toj epizodi kako smo se nas troje našli slijedeći zvijezdu koja nas je odvela u Međugorje, slično trojici mudraca koja su slijedila zvijezdu u Betlehem.

Mislim da u životu svatko od nas slijedi svjetlo kojim ga Bog vodi kako bi nam pokazao naše zvanje, a ja sam došao u Međugorje da mi Bog kaže koje je moje zvanje. I, ako se sjećate, Croatian Airlines, haha, sada im baš radim dobru reklamu… Izgubili su mi prtljagu na nekoliko tjedana i kanadska grupa dala mi je majice, koje sam nosio  u crkvu s reklamom za npr. Molson Golden pivo, a našlo se tu još raznih oglasa za pivo.

Izgubili su mi prtljagu na nekoliko tjedana i kanadska grupa dala mi je majice, koje sam nosio  u crkvu s reklamom za npr. Molson Golden pivo, a našlo se tu još raznih oglasa za pivo.

Mislim da se moram kratko vratiti unatrag. U to vrijeme nisam izgledao kao sada. Imao sam jako dugu kosu, preko cijelih leđa, oba uha su mi bila probušena, tako da uopće nisam izgledao kao materijal za svećenika.

Ali svaki puta kada bi otišao u crkvu, osjećao sam tu vatru koja kao da je gorjela u mom srcu. Pjevanje ljudi, te pjesme, sve je to bilo tako nevjerojatno i svatko je želio biti tu, svi su se trudili da uđu u crkvu, da priđu svećeniku primiti pričest. Bilo je to prekrasno iskustvo. Nakon Mise uvijek bi mi netko pristupio i rekao: “Lijepo je vidjeti mlade ljude tu u Međugorju, naročito tijekom rata”. I uvijek bi me pitali jesam li ikada razmišljao da postanem svećenik. I uvijek bi tako završavali razgovor.

A ja bih im uvijek odgovorio: “Sličim li vam ja na svećenika?” Oni bi mi onda rekli: “Pa, mogao bi skratiti kosu!” A ja bih rekao: “Neću je ošišati, plus, imam curu u Parizu, pa to baš neće ići”. I to se dogodilo toliko puta da sam počeo razmišljati: “Znaš, možda mi Bog želi dati znak, možda želi da o tome razmislim”.

Znaš, ja sam grešnik, zašto bi htio da budem svećenik? Ne možeš li naći ikog drugog? Čini se da grebeš po dnu bačve.

I otišao sam do crkve sv. Jakova na mjesto gdje stoji prekrasan Gospin kip i molio tamo u tišini. I u svome srcu upitao sam Boga: “Gospodine, želiš li stvarno da ja budem Tvoj svećenik? Znaš, ja sam grešnik, zašto bi htio da budem svećenik? Ne možeš li naći ikog drugog? Čini se da grebeš po dnu bačve”. I pitao sam Ga: “Želiš li da pođem za Tobom?”

I odjednom jedna žena iz Irske dolazi iz gužve, prilazi ravno meni i kaže: Hvaljen Bog, Isus želi da ti ovo dam i nešto mi je stavila u ruke. I kada sam ja otvorio dlanove, bila je to malena molitvena kartica sa sličicom. Isusove oči bile su čvrsto stisnute, a ruke sklopljene u dubokoj molitvi prema našem nebeskom Ocu, a na vrhu kartice pisalo je: “Dođi, slijedi me!”

I baš kad sam pitao Gospodina želi li da postanem Njegov svećenik, On je taj odgovor stavio u moje ruke, a ta Irkinja nestala je u gužvi, tako da nisam ni znao gdje je otišla. A neki ljudi s kojima sam se sprijateljio u Međugorju su rekli: “Znaš, što ćeš reći svojoj djevojci u Parizu o ovoj cijeloj epizodi?”

Odgovorio sam da joj ništa neću reći jer bi mislila da sam lud. Sjećam se da sam rekao Gospodinu: “Ajmo se, Bože, dogovoriti. Ako je to ono što stvarno želiš da postanem i budem Tvoj svećenik, onda ćeš morati učiniti da moja cura prekine sa mnom jer sam prevelik slabić da prekinem s njom”.

I prije nego sam sišao s vlaka, po nadahnuću sam otvorio Bibliju i pročitao redak.

Tipično muški. I otputovao sam iz Međugorja, vratio se u Pariz, Francusku. I prije nego sam sišao s vlaka, po nadahnuću sam otvorio Bibliju i pročitao redak. Sada znam da, kada se tako nešto dogodi, Bog nam želi nešto reći. Želi nam nešto reći po riječima Sv. Pisma.

Zato sam se pomolio Duhu Svetome i još jednom rekao: “Bože, znaš dogovor, ja neću svojoj curi ništa reći, ali ako Ti to želiš, morat ćeš urediti tako da ona prekine sa mnom”. Trebali smo putovati Europom zajedno,  trebala je doći na vjenčanje moje sestre, stažirati u SAD-u, pa sam pomislio: “Možda za dvije ili tri godine tako onda i bude”. Zatim sam otvorio Bibliju, bio je to odlomak Prve poslanice sv. Petra gdje stoji: “Ljubljeni,  ne budite žalosni ako ćete vjerom morati istrpjeti ovu kušnju; ako ste progonjeni zbog vjere u Krista, tada se treba oduprijeti i  radovati se!” A ja si mislim: “Hmmm, ne odnosi se ovo baš na mene”.

Zatim sam otvorio Bibliju, bio je to odlomak Prve poslanice sv. Petra gdje stoji: “Ljubljeni,  ne budite žalosni ako ćete vjerom morati istrpjeti ovu kušnju; ako ste progonjeni zbog vjere u Krista, tada se treba oduprijeti i  radovati se!”

Zatvorio sam Bibliju, stavio je u ruksak, sišao s vlaka. Tu me čekala djevojka, potrčao sam da je zagrlim i poljubim, a ona mi kaže: “Moramo razgovarati!” Složio sam se i ona me odvela u maleni kafić, posjela i rekla: “Ti i ja, s nama je gotovo, mi smo završili, za tebe je Bog broj jedan u životu, a ja broj dva. Gotovo je!” Ja sam bio izvan sebe, doslovce sam pogledao u nebo i rekao: “Bože, ja sam se samo zezao!”

Znao sam da je Bog bio u tim trenucima i sjećam se da sam je pitao: “Jesi li se zaljubila u drugog tipa? Našla nekog? Ono, što se dogodilo?” Ona je rekla: “Ne, još uvijek te stvarno puno volim, al’ zar ne razumiješ, Bog ne postoji!”

Milosti za hodočasnike

I tako smo prekinuli, nikada više nismo komunicirali. Vratio sam se u Ameriku i započeo je cijeli proces razlučivanja gdje me Gospodin zove i kako bi želio da mu služim. Bio je to početak moga puta i konačno sam zaređen za nadbiskupiju Chicago, i to 16. svibnja 2015., za nadbiskupiju Chicago.

I nakon samo nekoliko tjedana imao sam priliku doći na hodočašće u Međugorje kao svećenik.

I nakon samo nekoliko tjedana imao sam priliku doći na hodočašće u Međugorje kao svećenik. A povratak u Međugorje sada u svojstvu svećenika bio je za mene gotovo kao puni krug. Znate, tako davno osjetio sam poziv da postanem svećenik i nasljedujem Gospodina, a sada moći slaviti svetu Misnu žrtvu, slušati ispovijedi ljudi, dati im odriješenje, savjet, blagoslov tako je moćno i snažno iskustvo jer sam se vratio u Katoličku crkvu zbog Međugorja, zbog  Gospinih ukazanja.

Postao sam svećenik jer sam dobio zvanje baš ovdje u Međugorju, tako da se cijeli moj život promijenio zbog događaja tu u Međugorju. Crkva još uvijek razmatra hoće li dati odobrenje autentičnosti međugorskih ukazanja, i ja kao svećenik moram podložiti svoju volju onome što kaže Crkva, ali ću uvijek stati uz tvrdnju da sam se vratio u crkvu zbog Međugorja i postao svećenik zbog Gospinog dolaska s neba ovdje u Međugorje.

Ali ću uvijek stati uz tvrdnju da sam se vratio u crkvu zbog Međugorja i postao svećenik zbog Gospinog dolaska s neba ovdje u Međugorje.

Ovdje se izlijevaju izvanredne milosti na hodočasnike iz cijeloga svijeta, bez sumnje! A ja mislim, ovdje ljudska srca postaju mekša, ljudi shvaćaju da se ono što su cijeli život tražili kako bi postali sretni zapravo nalazi u Crkvi. A to uključuje odnos s Bogom, povratak sakramentima, odlazak na ispovijed,  čišćenje duše preko sakramenta pomirenja i primanjem tijela, krvi, duše i božanstva Isusova u sv. Euharistiji.

I mislim da se mnogim ljudima, kada dođu ovamo, pa čak i katolicima od rođenja, oči otvaraju za svo to blago unutar Crkve. I mislim da ono najvažnije nisu čak ni ukazanja. Najvažnije je da vidimo sebe kako se vraćamo Crkvi i ponovno otkrivamo bogatstvo koje nam je ostavio Isus Krist po Crkvi; to je smisao i velika ljepota Međugorja.