Četrdeset dana nakon svetkovine Božića slavimo Prikazanje Gospodinovo u Hramu. U istočnim Crkvama današnji se dan zove Slavlje susreta. O kakvim se susretima radi? Isus biva prikazan u Hramu, stoga je to susret starog Hrama i Crkve, čiji je utemeljitelj Isus Krist. Događa se zatim susret Starog i Novog saveza, zavjeta. Jer po Isusu se ispunjava Stari savez između Boga i čovjeka, te počinje Novi savez, Novi zavjet. I, napokon, događa se susret između Boga, između Isusa Krista, našega Gospodina, i čovjeka, čovječanstva koje je tako dugo, željno, raširenih ruku iščekivalo Njegov dolazak.

Promotrimo pobliže ono što samo danas čuli u Evanđelju i iščitavajmo poruke kojima možemo sebi i svojim obiteljima učiniti život bogatijim. Marija i Josip prikazuju Isusa u Hramu, prikazuju ga Bogu. Predivna gesta. Oni su svjesni kako njihovo dijete pripada Bogu i stoga ga Bogu stavljaju na raspolaganje, jer su ga primili kao dar. Poruka i za sve naše obitelji. Djeca su dar. Ona nam ne pripadaju, nisu naše vlasništvo, ona su upravo dar koji nam Bog daruje. Djeca su nam darovana i svako je dijete pozvano ostvariti Božji plan u ovome svijetu. Taj nas dar obvezuje, pozvani smo ljubiti ih, kao što i ona nama pokazuju i iskazuju ljubav. Stoga su roditelji pozvani u ljubavi odgajati djecu kako bi se ostvario životni Božji plan s njima, a ne plan koji roditelji imaju za svoju djecu. To znači prikazati djecu Bogu. Marija i Josip u tome su nam prelijep primjer. Oni Bogu prikazuju dvije golubice. Nemaju janje kako bi ga prikazali, nego dva goluba i dvije golubice. Znači da su bili iz siromašnijih obitelji. I siromašne obitelji sretne su obitelji.

I što se događa u Hramu? Možemo samo zamisliti koliko je tamo bilo ljudi koji su dolazili na molitvu, no usred tog mnoštva samo njih dvoje prepoznaje Isusa. Evanđelist nam prvo navodi starca Šimuna. Kako to da je on uspio među ostalom djecom prepoznati u Kristu Spasitelja? Luka piše da je on bio čovjek pravedan i bogobojazan. I kao takav uspio je u djetetu prepoznati nešto drugo, nešto što se ne vidi tjelesnim očima. Osim toga, Duh Sveti je bio na njemu, te on ponukan Njime izgovara ove riječi. Upravo jer je potaknut Duhom Svetim uspijeva prepoznati trenutak kad ga je Bog pohodio. Za razliku od nevjernika, čovjek vjernik drukčije gleda na sebe i druge. Zato se molimo u našim obiteljima Duhu Svetom za donošenje mudrih i razboritih odluka. Obitelji je lakše donositi odluke kad je otvorena Duhu Svetom. Molimo se Duhu Svetom da znamo u našim obiteljima prepoznavati i ono što je skriveno čovjekovim očima.

U otvorenosti Bogu prepoznajemo trenutke njegova pohođenja našim životima. I kad starac Šimun, koji u tom trenutku predstavlja čitav izraelski narod, prima u ruke Isusa, on blagoslivlja Boga, blagoslivlja jer se njegov život osmislio tom gestom. I Šimun govori: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, prema miru.“ To bi bio ispravniji prijevod. Otpuštaš slugu svoga prema miru. On ne oplakuje svoj život, ne žali za izgubljenim danima, nego govori kako ga Bog otpušta prema miru. Blago starim osobama u našim obiteljima koje Bogu zahvaljuju na osmišljenim danima. Šimunov se život zaključuje smrću i on u tome vidi smisao: svoj će život dovršiti s Bogom, kako ga je i započeo, kako bi živio navijek, kroz svu vječnost. U tom trenutku starac Šimun ne misli samo na sebe i na svoje spasenje, nego na cijeli izraelski narod. Izraelskom je narodu došlo spasenje. U tom trenutku prepoznajemo svu širinu Šimunove duše. Misli na svoje sunarodnjake. Njega nosi Duh i u tom Duhu on razmišlja o sebi i o drugima. Prepoznajmo se, tješimo i nadahnjujmo primjerom starca Šimuna! Široka je Šimunova duša i srce. Nadahnuće nam je za naše obitelji, da shvatimo kako se prava sreća u životu ostvaruje onda kad se darujemo drugima i kad sreću ne tražimo odvojeni od drugih, nego zajedno s drugima. Obitelj je zajednica u kojoj, ako smo velikodušni, osjećamo blago suživota.

A zatim slijedi proročanstvo starca Šimuna: A i tebi će samoj mač boli probosti dušu. Uglavnom mislimo na trenutak Marijine boli pod križem. No postoje i drukčija tumačenja ovog proročanstva. Marija je žena koja predstavlja izraelski narod. Ona je rodila Mesiju. A nisu svi Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju, nego samo jedan manji dio, te se njoj zbog toga razdire srce, zbog razdijeljenosti, kao i svakoj Majci koja gleda svoju obitelj. Stoga i mi kao narod tim više možemo moliti Marijin zagovor da budemo sjedinjeni u našim ciljevima, željama, kao što smo to bili i u velikim poteškoćama, da nam se ne bi srca od boli razdirala. Neka po Duhu Svetom naša majka Zemlja zacijeli rane podijeljenosti, a obdari nas zajedništvom.

I ostaje nam Ana. Proročica o kojoj nam evanđelist iznosi neke pojedinosti. Imala je 84 godina: 7×12. Sedam je u Sv. pismu broj savršenstva, a 12 označava 12 plemena Izraelovih. Zatim nam se govori da je bila 7 godina s mužem. Ovo je također simbolika. A poslije toga nam kaže evanđelist da je ostala udovica do svoje 84 godine. Bila je vjerna Bogu. Bog je taj savršeni zaručnik, koji je zaljubljen u čovječanstvo toliko da nam je darovao Isusa Krista. Ana predstavlja čovječanstvo. Znamo kako nije tako teško prihvatiti Boga, dapače, spasonosno je, no ostati mu vjeran u svim odlukama života, to je već teže. Ana nam pokazuje da se vjernost i dosljednost isplate. Donijeti odluku vjenčati se nije lako, iako je lijepo, no ostati vjeran svojim obećanjima zahtjevnije je, ali s vremenom blagoslovljenije. Molimo zagovor sv. Ane da ustrajemo u bračnim i obiteljskim, kao i drugim dugoročnim odlukama.

Današnja svetkovina poticaj je da sebe, kao i sve naše drage i mile, ali i naše neprijatelje, prikažemo Bogu jer s Njim imamo budućnost, sretnu budućnost te mirnu sadašnjost.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.