U svjedočanstvu za Fides, ova je Talijanka govorila o svojih više od 60 godina misionarskoga poslanja među korejskim narodom, o vremenu punom iznenađenja koje vidi kao „dugo putovanje u Božjim rukama“, donosi Nedjelja.ba.

Komunicirati srcem

Misionarska avantura prolazila je kroz strahove i nade, patnje i očekivanja mira koji su obilježili posljednja desetljeća podijeljena poluotoka i ljudi koji ga nastanjuju. S. Adriana salezijanska je redovnica od 1957., te je imala samo 27 godina kada je stigla u Aziju u listopadu 1959. Posljednjeg dana te iste godine započela je svoju dugu misiju u Koreji…

Zemlja razorena i iskrvarena građanskim ratom između sjevera i juga, proživljavala je društvenu situaciju koju je redovnica opisala kao „nezamislivu“: „Gledajući unatrag na to vrijeme, svaki put se iznenadim kakvo je čudo Koreja napravila da ponovno stane na noge.“

Prve sestre salezijanke stigle su u Seoul 1957. i nastanile su se u kući blizu župne crkve. Zatim su otvorile još jednu u Gwangjuu, na južnom dijelu Koreje. „Kad sam došla, bile smo tri sestre u župnoj kući u koju su upravo stigli i salezijanci. Sjećam se ledene hladnoće, mraza bez snijega. U kući u Gwangjuu pohađale smo školu koja je kasnije postala srednja škola, dok smo u župi vodile dječji vrtić. Posjećivale smo obitelji i bolesne u obližnjoj bolnici. Zbog jezičnih poteškoća morale smo neko vrijeme čekati kako bismo mogle držati vjeronauk koji smo kasnije pokrenule zahvaljujući jednoj korejskoj redovnici salezijanki koja je bila u Japanu na formaciji. U početku sam se bez poznavanja jezika posvetila djeci oratorija koji je uistinu cvao. Djeca su se igrala i uz to bi pojela komad kruha i malo mlijeka što se donosilo iz američkih vojnih kampova koji su još uvijek bili prisutni u zemlji. Među tom djecom neki su postali svećenici, redovnice, i to je za mene bilo prekrasno iskustvo. Iako nisam mogla govoriti na njihovu jeziku, komunicirali smo srcem u srce“, prisjetila se talijanska redovnica.

Umjesto zatvora…

U nekoć maloj župi posvećenoj don Ivanu Boscu, sada se okuplja najmanje 1000 katolika. „Mi smo tu ostale sve dok se nismo preselile na periferiju, da bi nas ponovno pozvali u tu istu potpuno obnovljenu župu. Trenutno je u našoj kući 60-ak sestara“, dodala je misionarka.

Priča s. Adriane donosi pojedinosti o tomu kako se mreža vjere, nade i milosrđa s vremenom splela oko misionarskog rada redovnica: sada u Južnoj Koreji ima 260 sestara salezijanki raspoređenih u 32 kuće.

Salezijanke iz Koreje također su otvorile kuću u Mongoliji. Od četiri kuće razasute po metropoli Seulu, jedna je posvećena dječjem vrtiću, a druga djevojkama između 13 i 20 godina koje bi trebale biti u zatvoru, ali ih je Vlada povjerila redovnicama da se brinu za njihovu rehabilitaciju, daleko od zatvora. „Svaki dan provodim pola sata s njima, i za mene je to trenutak pun radosti vidjeti ih kako ponovno cvatu: okružene ljubavlju, vraćaju se onomu što jesu, prema dobrom Božjem planu za njihove živote“, ispričala je salezijanka Bricchi.

Među djevojkama koje je tihi rad sestara izvukao iz zatvorskog života ima katolkinja, protestantkinja i nekršćanki. „Pitala sam neke od njih: ‘Da vidite Isusa, što biste ga pitale?’ Odgovorile su da bi mu rekle: ‘Isuse, oprosti mi što sam pogriješila, ali kad iziđem iz ove kuće, obećavam da ću se dobro ponašati. Oprosti mi i pomozi mi da budem dobra žena!’“, podijelila je ove dirljive riječi s. Adriana.

Nekad i sad

U trećoj pak kući, u središtu Seoula, salezijanke nude formaciju za nova zvanja (jedna godina simpatiziranja i druga postulature).

U četvrtoj kući centar za mlade provodi obrazovne programe i programe socijalne pomoći osobama u teškim životnim situacijama. „Rečeno mi je da dolaze ljudi koji stvarno izgledaju opsjednuti, ali svakomu se nastoji pomoći“, kazala je misionarka. Kad je bila mlađa, također je vodila tri internata za učenike. Među njima su bile studentice s kojima je stvorila besplatnu školu za djevojke koje iz financijskih razloga nisu mogle nastaviti studij. „I danas mi ovi bivši studenti dolaze s velikom zahvalnošću. Na otoku Jeju, najvećem u Koreji, sestre salezijanke također imaju centar za mlade u koji dolaze djevojke iz svih škola u zemlji na trodnevni tečaj formacije“, spomenula je sestra.

„Seoul je danas ogroman grad u kome živi 10 milijuna stanovnika, trenutno postoje milijuni katolika u cijeloj zemlji. Kad sam ja stigla 1960-ih, bilo ih je 500 – 600. Iako je katolicizam došao u Koreju 1700-ih, nakon protjerivanja katolika, vratili su se 1800-ih s američkim, talijanskim i francuskim misionarima koji su intenzivno radili. Korejci inače imaju poseban vjerski osjećaj, o čemu svjedoče i mnogi divni budisti koji rade za opće dobro. Među djevojkama koje su pohađale naše internate mnoge su postale redovnice i sada djeluju u župama, a kad nam dođu u posjet, vidi se da ih je vjera, koju su poznavale tijekom godina provedenih u internatu, promijenila. To iskustvo zajedništva je, prema mom mišljenju, najljepše. Naravno da je važno i lijepo propovijedati, ali život podijeljen u svjetlu i na putu vjere je najintenzivniji način vršenja poslanja, a također mijenjanja struktura i oblika crkvenog života, tako da sve u Crkvi služi samo naviještanju evanđelja“, poručila je ova revna redovnica koja danas ima 91 godinu. Ali čini se kako misionarska strast održava njezino srce mladim.

To potvrđuje i činjenica da ovih dana boravi u Rimu na tečaju stalne misionarske formacije Ad Gentes, od 7. do 31. svibnja, koga provodi Odjel za opće misije Zavoda Kćeri Marije Pomoćnice, zajedno s 15-ak sestara iz cijeloga svijeta. Tečaj ima za cilj probuditi izvornu svježinu plodnosti misionarskog zvanja – povratak izvorima kako bi se ponovno rasplamsala misionarska strast u skladu s duhom koga sugerira Don Bosco riječima: „Da mihi animas coetera tolle“ („Daj mi duše, drugo uzmi“).