Vlč. Mike Schmitz u jednom je videu za Ascencion Presents objasnio što trebamo učiniti i kako se postaviti prema tome ako uvijek ispovijedamo iste grijehe. Ističe kako to ne treba biti razlog za očaj, već se na to može gledati i kao jedna ohrabrujuća činjenica, ali da se svakako trebamo posvetiti tome i na to obratiti pozornost.

Možemo pomisliti kako svećenika živciramo svojim upornim ponavljanjem, što često nije slučaj. Po mom iskustvu, kada mi netko kaže da ponavlja iste grijehe mislim da bi ih trebalo time ohrabriti. Zamislite sportaša koji recimo, ima pogrešnu tehniku u bejzbolu. I stalno ponavlja istu pogrešku. Možda je tu i tamo negdje još pogriješio u igri, no uglavnom je to to. Ja mislim da je to ohrabrujuće, jer zamislite da svaki dan taj sportaš čini neku novu pogrešku. Budući da se neprestano mijenja pogreška, sportaš bi bio izgubljen jer ne zna na čemu mora raditi.

Možeš postati pametan Kristov sljedbenik i branitelj svoga srca, jer možeš prepoznati gdje si slab

Slično je i kada odemo na ispovijed. Ako je uglavnom riječ o istom grijehu, to je usporedno bolje nego da je riječ o novim grijesima. Tada bi bili izgubljeni na čemu moramo početi raditi. Međutim, ti u ovom slučaju znaš! Možeš postati pametan Kristov sljedbenik i branitelj svoga srca, jer možeš prepoznati gdje si slab i zbog toga ćeš posebno na to obratiti pozornost. Shvaćaš što te uvodi u napast pa s vremenom naučiš izbjegavati takve prigode.

Istovremeno, želim naglasiti kako moramo izaći iz tog ciklusa grijeha. Kako to učiniti? Mislim da mnogi od nas idemo na ispovijed jer želimo onaj osjećaj olakšanja jer nemamo više grižnju savjesti. To nije loše, ali ako se samo radi o tome, na neki način zaobilazimo Božju milost. Još je jedan od čestih razloga odlaska na ispovijed prilika da možemo ponovo primiti euharistiju. Shvaćam to. No ako se zaustavimo samo na tome, ako nemamo iskrenog kajanja uz to i odricanje od naših grijeha, onda smo došli na ispovijed samo radi oprosta, ali ne želimo i pokajanje.

Ako stalno ispovijedamo iste grijehe, ispada da smo prilično zadovoljni onakvi kakvi jesmo i nemamo želju postati novi.

Mnogi na kršćanstvo gledaju kao na “uređivanje svog ponašanja”, gdje nastojimo uvijek biti bolji i rješavamo se nekih loših navika. No na koncu, kršćanstvo se ne radi o tome, već o pokajanju (metanoia – grč. promijeniti mišljenje). Promislimo o toj grčkoj riječi, ono na neki način znači da postajemo novi. No, ako stalno ispovijedamo iste grijehe, ispada da smo prilično zadovoljni onakvi kakvi jesmo i nemamo želju postati novi.

Ne trebamo savršeno izreći sve, no bitno je razlikovati opisivanje od ispovijedanja.

Kako onda promijeniti svoj pogled na ispovijed? Tu je bitno odricanje i pokajanje. Najprije, kada se ispovijedam, želim imenovati određeni grijeh. Želim započeti s “Kriv sam za…”, ili “Ispovijedam grijeh…”. Ne želim reći kako se borim s tim i tim ili se pravdati. Jer to nije ispovijedanje grijeha. Ako kažem “borim se protiv ogoravanja” – znači li to da si ogovarao, ili se trudiš ne ogovarati? Priznati da smo “odgovorni za grijeh ogovaranja” je jasno ispovijeđeno. Ne trebamo savršeno izreći sve, no bitno je razlikovati opisivanje od ispovijedanja.

Drugo, trebamo se odreći toga grijeha. To možete učiniti prije, za vrijeme ili čak nakon ispovijedi. Recimo da neka osoba ima korijenski grijeh požude. Mogli bi reći: “U Isusovo ime, odričem se grijeha požude”. Kada tako imenujemo grijeh i odričemo ga se u Isusovo ime vrlo je moćno.

Nemojte se dakle obeshrabriti ako ponovo dođete na ispovijed s istim grijesima. Samo dođite u poniznosti, s povjerenjem u Gospodinovu ljubav za vas, vratite se spremni odreći se svojih grijeha, a ne samo tražiti oprost. Tražite uz oprost i pokajanje.