Nada sadrži sklonost i čežnju

Možda nekad pomisliš: „Da sam barem već postigao savršenstvo. Kad se barem više ne bih morao boriti protiv tog grijeha. Kad bih barem mogao neometano uronuti u molitvu. Kad bih mogao jednom zauvijek razumjeti taj težak odlomak iz Svetog pisma.“

Siguran znak da skrećemo s puta kršćanske savršenosti jest vjerovati da više nikada nećemo imati napasti ni poteškoće ako ga dosegnemo.

U 38. poglavlju Puta k savršenosti, sveta Terezija Avilska piše: „Smatram sasvim sigurnim da oni koji postignu savršenstvo ne traže od Gospodina da ih oslobodi od napora, ni napasti, ni proganjanja, ni borbi, već ih priželjkuju, mole za njih i vole ih.”

Ako od molitve ne očekujemo ništa osim utjehe i ugodnosti, u obmani smo da mi mnogo dajemo Bogu, a On nam je „dužan“ uzvratiti.

Onaj tko misli da kršćansko savršenstvo ne ostavlja mjesta nadi, je u zabludi, jer kršćanska nada uvijek podrazumijeva čežnju i sklonost prema nečemu što još nije potpuno postignuto.

Upravo je zato sveta Terezija smatrala vojnu analogiju prikladnom za razumijevanje puta do savršenosti. Duše koje su postigle kršćansko savršenstvo su poput vojnika: što je više bitaka, to su zadovoljnije, jer se nadaju da će iz njih izaći s većim bogatstvom, prenosi Catholic Exchange.

Križni put u Imotskom/ Foto: Samostan i župa Sv. Frane, Imotski

Nada otkriva želju za srećom

Krepost ufanja odgovara želji za srećom koju je Bog usadio u naše duše.

Što smo bliži Kristu, to dublje shvaćamo da se, u konačnici, savršena sreća ne može naći na ovom svijetu, već samo s Njime u vječnosti.

Bog, piše C. S. Lewis, nam ne može dati drugu sreću i mir osim Sebe, jer ih nema. Mir i sreća ne postoje izvan Boga.

Naša želja da budemo s Njim upravo je ono što nadahnjuje sve naše napore na ovome svijetu, pročišćavajući ih da budu upućene na Kraljevstvo nebesko. Ukratko, krepost ufanja „čuva nas od sebičnosti i vodi nas k sreći koja proizlazi iz ljubavi” (KKC, br. 1818).

Nije slučajno da Terezijino duhovno remek-djelo nosi naslov „Put k savršenosti“, a ne „Stanje savršenosti“. Njezin prijatelj karmelićanin, sv. Ivan od Križa, napisao je „Uspon na goru Karmel“ a ne „Vrhunac gore Karmel“. Na ovaj način, samim odabirom terminologije, istaknuto je da smo svi hodočasnici, na putu.

Vjeroučitelji Zagrebačke nadbiskupije na hodočašću u Rimu / Foto: Marija Patrlj

Nada je nemoguća bez vjere

Abraham je uzor svih hodočasnika.

Bog ga poziva da napusti dom svoga oca i da se nastani u zemlji Kanaan. Pokreće ga nada u Božje obećanje da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu i zrnca pijeska na morskoj obali (usp. Post 15,5; 22,7).

Sveti Pavao veliča Abrahama, jer je „vjerovao Bogu, nadajući se protiv nade, da će postati ‚otac mnogih naroda’ (Rim 4,18), kao primjer nade.

Nadati se protiv svake nade znači da je Abraham imao ufanje mnogo veće od svjetovne nade.

Stogodišnji starac se prema prirodnim zakonima nije više mogao nadati da će dobiti djecu, pogotovo ne s ženom koja je bila neplodna.

Pavao ističe kako je u Abrahamovom primjeru svjetovna nada suočena s novom nadom, božanskom nadom, koja bi bila nemoguća bez vjere.

Nada uključuje hodočašće

„Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao“ (Rim 4, 19-22).

Postoji još jedan bitan element u priči o Abrahamu koji Pavao ponovno ističe u Poslanici Rimljanima:

Nada i hodočašće koje ona podrazumijeva duboko su povezane.

Abrahamovo hodočašće je bilo potrebno zato da od njega postane brojno potomstvo, a Abrahamova vjera uračunata mu je u pravednost također za sve „koji vjeruju u onoga koji uskrisi od mrtvih Isusa, Gospodina našega« (Rim 4,24). Ovo hodočašće vjere činimo u zajednici.

Marija Bistrica 2018. / Foto: Jurica Galoic/PIXSELL

Hodočašće je simbol putovanja nade

Papa Franjo to nije mogao jasnije izraziti u buli „Spes non confundit“ u kojoj je za otvaranje Svete godine odredio sljedeće:

„U nedjelju 29. prosinca 2024. u svakoj katedrali i konkatedrali dijecezanski će biskupi slaviti svetu misu kao svečani početak jubilarne godine.(…) Procesija koje kreće iz crkve odabrane za collectio i potom se nastavlja do katedrale može poslužiti kao simbol putovanja nade koje, obasjano Božjom riječju, ujedinjuje sve vjernike.“

Papa Franjo želi da svi vjernici iskuse što znači hoditi zajedno u nadi, što znači biti hodočasnik.

Otvaranjem Svetih vrata započelo je veliko zajedničko hodočašće poduprto Božjom milošću kako bismo išli naprijed čvrsti u vjeri, djelatni u milosrđu i postojani u nadi (usp. 1 Sol 1, 3).

Autentična kršćanska nada podsjeća nas da smo uvijek na putu. Ne možemo se odmoriti dok ne dosegnemo slavu Neba koju nam je Bog obećao.