Treća nedjelja došašća zove se radosna nedjelja, nedjelja slavlja. Prikaz Ivana Krstitelja, koji koristi jedan grubi rječnik, ne čini nam se najboljim načinom da se pripremimo za radost, slavlje. No kad shvatimo poruku što nam je naviješta Krstitelj, razumjet ćemo kako postoji samo jedan razlog radosti. Prošle smo nedjelje slušali kako Krstitelj poziva na obraćenje.

Danas Krstitelj govori kako je potrebno donijeti plodove dostojne obraćenja. Obraćenje ima konkretne posljedice u svakodnevnom životu. U čemu se ono sastoji? Kad se prihvati evanđelje, tada se događaju promjene; na to upućuje razgovor koji Ivan Krstitelj u današnjem Evanđelju vodi s tri skupine ljudi.

Prvi pitaju: Što trebamo činiti? Tu skupinu čini mnoštvo ljudi koji ga pitaju što im je činiti. Pitanje je to koje si i mi postavljamo. Što od nas traži Krstitelj kako bismo mogli otvoriti vrata Kristu? Krstitelj odgovara na iznenađujući način, način koji i nama može poslužiti kao poticaj da se pripremimo za Božić: Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. To je prvi čin, na temelju kojega možemo primijetiti ostvaruje li se obraćenje u našem životu ili je posrijedi tek običan privid. Ako je obraćenje autentično, tada dijelimo ono što imamo, ne smatramo se gospodarima dobara ovoga svijeta, nego upraviteljima. Nemojmo bježati od ovog zahtjeva.

Ako se obraćenje ne događa u konkretnosti života, tada možemo zaboraviti autentični Isusov dolazak među nas. Slavlje Božića možemo upriličiti, no bez podjele dobara ono ostaje slavlje bez promjene u srcu. Što znači obraćenje koje nas priprema za Božić? Ponekad to znači ne lagati, ne varati, ne ubijati, ne psovati – što je i vrlo pohvalno, no Ivan Krstitelj nam ne govori kako obraćenje znači prestati griješiti. To je postojalo i u Starom zavjetu. Ono što je novo jest grijeh propustom, odnosno obratiti se, znači prestati s grijehom propusta.

U Jakovljevoj poslanici (4,17) čitamo: Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je. Rijetko i ispovijedamo ovaj grijeh. U Ivanovoj poslanici (3,17) nadalje čitamo: Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu. Božji život u nama se buni kad vidimo brata koji je u potrebi; ako mu možemo pomoći, a ne pomognemo, tada ljubav umire u nama.

Ivan Krstitelj ne propovijeda ideal siromaštva, niti traži povlačenje u osamu. On traži da se stvara novo društvo, u kojem se cijela zajednica uzima u obzir. Bog nam je darovao život kao i dobra u ovome svijetu, no ta dobra pripadaju svima, ne samo pojedincima. Ljubav prema bližnjemu podrazumijeva da ako imamo dovoljno za život, višak dijelimo s braćom i sestrama. Ovo se ne odnosi samo na materijalna dobra, nego i na duhovna, intelektualna, kulturna i druga dobra. Svi smo sinovi i kćeri jednog Oca, te smo u tom smislu pozvani s njima uživati dobra koja nam Bog daruje.

Kakav je život onih koji nemaju krov nad glavom, dovoljno vode za piti, dovoljno za hrane za običan dan? Kakav je život prognanika i izbjeglica, onih koji su sve izgubili? To je mjesto gdje nas Krist očekuje i prije Božića, i gdje ga i prije Božića možemo naći. Različite su potrebe ljudi oko nas: potrebe nade, suosjećanja, ljubavi, utjehe, milosrđa, hrane i pića, itd.

Na ovome smo svijetu samo prolaznici, gosti. Ako želimo da se svijet mijenja, to znači da trebamo dijeliti dobra s braćom i sestrama. U Prvoj poslanici Timoteju (6,7) čitamo: Ta ništa nismo donijeli na svijet te iz njega ništa ni iznijeti ne možemo! Sretan je čovjek onaj koji vidi svoga brata i daje sve od sebe kako bi bratu ili sestri učinio život ljepšim. To je prvi odgovor Ivana Krstitelja.

Dođoše se krstiti i carinici (3,12-13) pa ga pitahu: ‘Učitelju, što nam je činiti?’ Reče im: ‘Ne utjerujte više nego što vam je određeno.’ Ivan Krstitelj ne traži da mijenjaju svoje zanimanje, jer porez je sastavni dio funkcioniranja društva, no traži od njih da ne zahtijevaju više od traženog.

Nemoguće je stvarati novi svijet ako je u njemu korupcija, a u Crkvi smo prvi pozvani biti korektni u postupanju s novcima.

Pitahu ga i vojnici: ‘A nama, što je nama činiti?’ I reče im: ‘Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.’ Tri stvari Ivan Krstitelj govori vojnicima. Nije bilo vrijeme rata, jer tada bi tražio da odlože oružje, no u vremenu mira im govori da ne čine nasilje, da ne zastrašuju ljude krivim prijavljivanjima te da budu zadovoljni svojom plaćom, to jest da ne traže od ljudi materijalne časti. Oni koji imaju moć u napasti su iskorištavati vlastitu poziciju u odnosu na one koji su slabiji.

Kad zloupotrebljavamo svoju moć, tada smo poput vojnika koji iskorištavaju svoju poziciju. Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: ‘Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.’

Mnoge vjernike zastrašuje ova slika ognja. No odlomak Evanđelja završava radosnom vijesti: Mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje. Radosna vijest jest ta što će Bog svojim Duhom i ognjem ljubavi spaliti ono što je loše, a dobro će sabrati. Bog će spaliti grijeh i zlo, ali ne i čovjeka. Dobro će skupiti u svoju žitnicu – to je poruka nade.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.