“Kćeri moja, iskazuješ mi najveću slavu ispunjavajući vjerno moje želje”, riječi su koje je Isus uputio sv. Faustini (Dn 500). Neka nam i ovaj mjesec prođe u nastojanju ispunjavati Isusove želje. Najveća je sigurno da vjerno vršimo Njegovu svetu volju u malim stvarima i obavljajući svoje redovite dužnosti, a mnogi i u podnošenju trpljenja… O trpljenju u životu s. Faustine pročitajte u predivnom razmatranju vlč. Mire Tomasa, upravitelja svetišta Božjega milosrđa na Ovčari, objavljenom na

Trpljenje

Cilj duhovnog života je predanje Bogu s nakanom da se vrši Njegova u čovjekovu životu. No, to je teško postići jer se naša sebična narav tome protivi. Zato Božja milost kroz trpljenje pripravlja čovjeka da lakše pobijedi sebe i preda se Božjoj volji. To je bio put svih svetaca, a tim putem je prošla i sv. Faustina.

Trpljenje s. Faustine bilo je trostruko.

Najveću patnju uzrokovala su s. Faustini pitanja i neizvjesnost odakle dolaze mistične vizije. Njezini poglavari su ju upućivali svećenicima, a ovi su ju vraćali poglavarima. Sestra Faustina je priželjkivala svećenika koji će konačno riješiti to pitanje i jednostavno reći: “Budi mirna, na dobrom si putu”, ili “Odbaci sve to, jer ne dolazi od Boga.” (Dn 127) U toj neizvjesnosti što joj se događa, s. Faustina je čak pokušavala izbjegavati Gospodina, a kad bi On došao, pitala bi: “‘Isuse, jesi li ti moj Bog ili kakvo priviđenje? Jer kažu mi moji poglavari da ima različitih zabluda i utvara. Ako si Ti Gospodin moj, molim te, blagoslovi me.’ Tada je Isus učinio velik znak križa nada mnom a ja sam se prekrižila. Kad sam zamolila Isusa za oprost zbog tog pitanja, rekao mi je da ga njime nisam povrijedila. I rekao mi je Gospodin da mu se jako sviđa moje pouzdanje.” (Dn 54) Na svetkovinu Duhova, dok je šetala vrtom, Isus joj je rekao: “Molit ćeš … milosrđe za se i za svijet.” (Dn 435) Poput biblijskih proroka, počela je nabrajati svoje nedostatke i opravdavati se da nije sposobna izvršiti taj posao. Isus se na to nije obazirao i nije povukao Svoju zapovijed, nego ju je ohrabrio govoreći: “Ne boj se, ja sam ću dopuniti sve što ti bude nedostajalo.” (Dn 435)

Na licu s. Faustine uvijek se mogla vidjeti djetinja radost

Često je govorila o Božjem milosrđu. Druge sestre su je voljele i rado bi se okupljale oko nje tijekom rekreacije, jer su misli i riječi s. Faustine uvijek bile usmjerene na Boga i uvijek je bila radosna. Ta je radost pomalo nestajala pred kraj njezine prve godine u novicijatu kada je počela prolaziti kroz razdoblje iznimno bolnih duhovnih iskustava poznatih kao tamna noć duše.

“Prije kraja prve godine novicijata počelo se mračiti u mojoj duši. Ne osjećam nikakvu utjehu u molitvi, razmatrati mogu samo s velikim naporom, počinje me obuzimati strah. Ponirem dublje u sebe i ništa drugo ne vidim doli velike bijede. Vidim, također, jasno i veliku Božju svetost i ne usudim se oči uzdići k Njemu, već se bacam u prašinu do Njegovih nogu i prosim za milosrđe. Minulo je skoro pola godine, a stanje duše se nije promijenilo. Naša ljubljena majka magistra ohrabruje me u tim teškim trenutcima. Ipak, patnja je sve veća. Bliži se druga godina novicijata. Na pomisao da trebam položiti zavjete, jeza prolazi mojom dušom. Što čitam – ne shvaćam, ne mogu razmišljati. Čini mi se da je moja molitva mrska Bogu. Kad pristupam svetim sakramentima, čini mi se da time još više vrijeđam Boga. Ipak, ispovjednik mi nije dopustio propustiti ni jednu sv. Pričest. Bog je neobično djelovao u mojoj duši. Nisam shvaćala apsolutno ništa od svega što mi je govorio ispovjednik. Jednostavne istine vjere bile su mi neshvatljive, moja je duša jecala, ne nalazeći ni u čemu zadovoljstva. U jednom trenutku došla mi je tako snažna misao da me je Bog odbacio. Ta strašna pomisao probola je moju dušu do dna.” (Dn 23)

Duhovna pomoć odgojiteljice

Prebroditi ova iznimno bolna iskustva s. Faustini pomogla je njezina odgojiteljica koja je pravilno dijagnosticirala njezino duhovno stanje i primijenila pravi lijek.

Naložila je s. Faustini da, umjesto dugih molitava koje zahtijevaju znatnu koncentraciju, moli strjelovite molitve i tako prihvati volju Božju.

Rekla joj je da je Bog uvijek njezin Otac, ako ju i iskušava, te da ove kušnje trebaju pripremiti njezinu dušu za potpunije sjedinjenje s Njim. U tim tamnim noćima duše bilo je i trenutaka svjetla i radosti: kad bi joj Bog dopustio da osjeti Njegovu ljubav ili kad bi joj Gospa pritjecala u pomoć. Gospa je vjerno pratila s. Faustinu i hrabrila ju u njezinu proročkom poslanju.

“Ujutro, za vrijeme razmatranja, zabilježila je sestra Faustina, ugledala sam Majku Božju koja mi je rekla: ‘Svijetu sam dala Otkupitelja, a tvoj je zadatak govoriti svijetu o Njegovu velikom milosrđu i pripremiti svijet na Njegov ponovni dolazak, a neće doći kao milosrdni Spasitelj, već kao pravedni Sudac. O, kako je strašan onaj dan… i anđeli pred njim drhte. Govori dušama o tom velikom milosrđu dok je još vrijeme smilovanja; ako sada budeš šutjela, odgovarat ćeš u onaj strašni dan za velik broj duša. Ne boj se ničega, budi vjerna do kraja. Ja sam s tobom.'” (Dn 635)

Drugi izvor trpljenja bilo je nerazumijevanje u zajednici

Samostanom u Płocku pronijela se vijest da je s. Faustina imala viđenje. Ostale časne sestre u zajednici postale su skeptične prema njoj. Jedne su ju upozoravale na halucinacije, druge tvrdile da je histerična i da mašta, a treće su priznavale da mora biti blizu Isusu jer takvom mirnoćom podnosi sve te patnje. Ona sama piše: “Odlučila sam sve podnositi u šutnji i ne opravdavati se kada me tko upita. Jedne je ljutila ta moja šutnja, osobito one znatiželjnije. Druge – koje su dublje razmišljale – govorile su da sestra Faustina ipak mora biti vrlo bliska Bogu kad ima snage podnijeti tolika trpljenja. I vidjela sam pred sobom kao dvije skupine sudaca…” (Dn 126)

Treći izvor patnje s. Faustine bila je njezina bolest

Bolovala je od tuberkuloze, bolesti od koje je na koncu prerano umrla u svojoj 33. godini života. Tuberkuloza je harala tijelom s. Faustine. Napala je ne samo dišni sustav, već i probavni trakt. Nadređeni su ju poslali na liječenje u sanatorij u gradskoj zdravstvenoj ustanovi u Krakowu. Prvo razdoblje liječenja trajalo je gotovo četiri mjeseca i završilo je u ožujku 1937. godine. Njezino zdravlje se malo poboljšalo i s. Faustina se vratila u samostan. Ali već u travnju dolazi do povratka bolesti. Poglavarice ju u srpnju šalju u kuću Družbe u lječilište Rabka, ali oštra planinska klima nije se pokazala kao dobra za s. Faustinu: osjećala se još lošije i morala je otići nakon trinaest dana. Ali sa sobom je ponijela uvjeravanje sv. Josipa da se on jako zalaže za djelo milosrđa koje joj je Gospodin povjerio. Obećao joj je svoju posebnu pomoć i zaštitu.

Po povratku iz Rabke, s. Faustina je dobila lakše zaduženje: posao vratarice u samostanu.

Ovdje je imala mnogo prilika za činiti djela milosrđa raznim ljudima – skitnicama, nezaposlenima, gladnoj djeci – koji su kucali na vrata samostana tražeći pomoć. U svakom od njih nastojala je vidjeti samog Isusa i, iz ljubavi prema Njemu, svima je činila dobro.

U prvim mjesecima 1938., zdravstveno stanje s. Faustine se dodatno pogoršalo, a njezine poglavarice odlučile su ju ponovno poslati u bolnicu nakon Uskrsa. U bolnici zbog njezine bolesti i mogućnosti da zarazi druge, nije mogla biti na sv. Misi niti joj se smjela donositi Pričest. Sestra Faustina se ipak svako jutro pripremala za primanje sv. Pričesti. I dogodilo se čudo koje je zapisala u svome Dnevniku: “Kada su moja želja i ljubav dosegle vrhunac, uz ležaj sam ugledala Serafina koji mi je pružio sv. Pričest, izgovarajući ove riječi: ‘Evo Gospodara anđela.’ A kada sam primila Gospodina, moj duh je utonuo u Božju ljubav i divljenje. Isto se ponovilo tijekom sljedećih trinaest dana.” (Dn 1676)

Sestre koje su ju posjećivale u bolnici primijetile su njezinu blistavu sreću.

“Često sam ju posjećivala – prisjetila se s. Serafina – i uvijek je nalazila u vedrom raspoloženju, gotovo radosnu: ponekad je djelovala tako ozareno, ali nikada nije skinula veo tajne s izvora svoje sreće. Na Prądniku se osjećala vrlo sretno, nikada se nije tužila na trpljenja.”

Patnja joj je donosila i milosti

Uz velike tjelesne i duhovne patnje išle su i ogromne milosti koje s. Faustina nije otkrila nikome osim svojim ispovjednicima. Ali povremeno bi im netko bio svjedokom. “Jednom sam ju došla posjetiti – prisjeća se s. Kajetana. – Kucam na vrata. Uvijek bi odgovarala: ‘Naprijed.’ A sada – kucam, kucam i nitko se ne javlja. Mislila sam u sebi: budući da je u sobi i da je bolesna i da leži, otvorit ću vrata i ući. I ušla sam. Gledam, a ona uzdignuta iznad kreveta, zagledana negdje u daljinu, kao da nešto vidi, posve drugačija, promijenjena. Stajala sam uz ormarić na kojem je bio oltarić i obuzeo me neobičan strah. Ona se za trenutak povratila i rekla mi: ‘O sestro, došli ste. Lijepo, samo naprijed.’ Obaviještena o tome, majka poglavarica zabranila mi je da o tome govorim, pa je izvanredni duhovni život s. Faustine ostao tajan.”

Zbog svoje bolesti s. Faustina nije imala mogućnosti ispovjediti se. A onda se jednog dana dogodilo nešto neobično: “Danas popodne u moju sobicu je ušao o. Andrasz i sjeo me ispovjediti. Sa mnom isprva nije izmijenio ni jedne riječi. Neizmjerno sam mu se obradovala, jer sam se silno željela ispovjediti. Otkrila sam mu čitavu svoju dušu, kao i obično. Otac se osvrnuo na svaku sitnicu. Osjećala sam neobičnu sreću što sam sve to mogla tako izreći. Za pokoru mi je dao izmoliti litanije Imena Isusova. Kada sam zaustila reći da imam poteškoća s molitvom tih litanija, on je ustao i dao mi odrješenje. Iznenada je iz njegova bića počela izbijati velika svjetlost. Vidjela sam da to nije o. Andrasz, već sâm Isus. Njegove haljine bile su bijele kao snijeg. Odmah je iščeznuo.” (Dn 817)

Doviđenja u nebu!

Zdravlje s. Faustine sve se više pogoršavalo i bližio se kraj njezina života na zemlji. Svjesna toga, oprostila se od zajednice. U bolnici je posljednji put razgovarala sa svojim duhovnikom o. Mihaelom Sopoćkom. Pošto se oprostio od s. Faustine, napustio je njezinu sobu, ali se sjetio da joj nije ostavio knjižice s molitvama Božjemu milosrđu. Kad se vratio i otvorio vrata njezine sobe, zatekao ju je kako levitira iznad kreveta, uronjena u molitvu. “Pogled joj je bio upravljen u neki nevidljiv predmet, zjenice snažno raširene. Nije čak obratila pozornost na moj ulazak, a ja sam se, ne želeći joj smetati, htio odmah povući. Ipak, brzo je došla k sebi, primijetila me i ispričala se što nije čula moje kucanje ni ulazak. Dao sam joj molitve i oprostio se od nje, a ona mi je rekla: ‘Do viđenja, u nebu!’ Doista, djelovala je poput kakvog nadzemaljskog bića.”

Zbog njezine vjernosti, njezine potpune podložnosti volji Božjoj, njezina djetinjeg povjerenja u Nebeskog Oca u svakoj situaciji, pa i onoj bolnoj, u životu s. Faustine ostvarene su velike stvari:

Na zemlji je postigla mistični vrhunac sjedinjenja s Bogom i po njoj je Gospodin mogao prenijeti svijetu poruku Svoga milosrđa po kojoj mnoge duše mogu postići spasenje.

Sada kad sve više uviđamo da s. Faustina nije proglašena svetom samo zato što je Isus po njoj dao posebno važne objave, nego zato što mu se potpuno predala, vršeći Njegovu volju, spremni smo od sljedećeg razmatranja pažljivo promatrati što je to Isus svima nama objavio preko sv. Faustine.