Bojimo se praznih dana i oblačnih jutara. Plašimo se dana kad nije svanulo sunce, kad smo se probudili depresivni, kad smo se bojali ustati iz kreveta. Muče nas večeri kad moramo ispitivat savjest, a mi se toga bojimo. Strašni su dani kad se vraćamo s posla ili idemo na posao od kuće prljavih misli, ranjenog intelekta, razorenih vrlina. Najteže je živjeti kao nečovjek. Sreća leži samo u tome da želimo biti čovjek, da želimo biti čovjekoljubivi, a to znači humani Božjom humanošću, prenosi portal hagio.hr.

Previše se bojimo

Htjeli bismo pronaći smisao života. Svaki dan se iznova pitamo što bi to trebalo raditi da budemo sretni. Tražimo neko veliko djelo po kojem bismo postali slavni, pitamo se ne bi li ljudi trebali više o nama znati, trudimo se napraviti što više djela kako bi ljudi mislili o nama dobro, bojimo se umrijeti, jer se plašimo da nismo od života napravili ono što se od nas očekivalo. Plašimo se da je lista plana našeg života neispunjena, da je ostalo još puno praznih rubrika, da mnoštvo planiranih djela i dana koje nam je Bog stavio u srce nismo ostvarili. Teško je biti frustriran čovjek.

Nitko nije onesposobljen da nešto veliko učini za zemlju. Potrebno je samo upaliti svjetlo u srcu i već je sve puno svjetla.

Htjeli bismo biti plemeniti, dobri, hrabri i uopće ljudi o kojima će čovječanstvo dobro govoriti. Bojimo se kad nas netko kritizira, uvlačimo se u sebe kad nas netko napadne, plačemo kad nas netko povrijedi. Htjeli bismo od ljudi čuti samo dobro o nama, htjeli bismo da bolje o nama govore i misle nego što mi sami mislimo. Jer o sebi obično mislimo sve loše. To je ono što nas dovodi do depresije i gdje prestajemo voljeti sebe i počinjemo sebe mrziti. Tada gledamo u druge i očekujemo neku toplu riječ od njih, neku pohvalu i nešto dobro o nama kako bismo imali razloga sebe prihvatiti i da još koji dan nastojimo živjeti.

Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro..

Tako smo uvijek razočarani nad samima sobom. Htjeli bismo biti pošteni, a nepoštenje nam se uvuče pod kožu. Htjeli bismo nikad ne slagati, a ono uvijek preko jezika se oklizne neka laž.

Htjeli bismo uvijek biti dobri, blagi, plemeniti prema ljudima koje susrećemo, a onda smo jednom nervozni, drugi puta previdimo ljude, treći puta zaželimo da ih ne vidimo jer smo neraspoloženi. Jednom nam stoje na putu i smetaju nam, a drugi puta mislimo da nam ne daju mira. Htjeli bismo ispuniti sve ono za što napravimo plan uvečer ili ujutro, a onda navečer vidimo da smo jedva nešto od toga učinili. Tako vječito ostajemo u grižnji savjesti, neispunjeni i nepotpuni te stoga jadni.

Svi bismo htjeli spasiti svijet od ekološke zagađenosti, htjeli bismo spasiti ljude od moralne zagađenosti, htjeli bismo pomoći svome selu i gradu, pomoći svojim prijateljima, obitelji, svome vlastitom braku i svojoj osobi. Htjeli bismo biti svjetlo za svijet i za sebe, htjeli bismo pronaći nekakav način kako da svijetu značajno pomognemo da postane drukčiji i da ima više nade a manje rata, i još manje gladi i najmanje patnje. Ali ne znamo koji je za to najbolji način.

Tako smo uvijek razočarani nad samima sobom. Htjeli bismo biti pošteni, a nepoštenje nam se uvuče pod kožu. Htjeli bismo nikad ne slagati, a ono uvijek preko jezika se oklizne neka laž.

Možda nam pomogne ovakav savjet: ,,Svjetlo se već time bori protiv tame što svijetli.” Svatko od nas ima svoje uvjete života, svoje sposobnosti i nedostatnosti, no svatko od nas može biti dobar. Možeš početi bar jednu dobru misao izreći, napisati je ili je misliti. Možeš se bar za nekog pomoliti, o nekom dobro pomisliti, nekom zaželjeti da bude sretan i već je svijet bolji. Ne možeš sociološki mijenjati društvo, ne možeš neke nove forme u svijetu promijeniti, ne možeš zaustaviti ratove, zločinstva, terorizme. No, možeš upaliti svjetlo i tame će biti manje. Jer, najjače je moralno svjetlo koje upalimo u svom srcu. Tada će se oko tebe skupljati drugi jer u svjetlu svi žele biti i u njemu hoditi.

Svjetlo se već time bori protiv tame što svijetli.

Kažu da je jedan pijanac u noći izgubio nožić. Tražio ga je ispod jedne svjetiljke. Na to ga je prijatelj pitao gdje je izgubio nožić. Odgovorio je da ga je izgubio tamo stotinu metara daleko u mraku. Pa zašto onda tražiš tu ako si tamo izgubio?, upita ga prijatelj. E, odgovorio je pijanac, tamo se ne vidi, a ovdje se vidi. Ako smo u svjetlu uvijek imamo nade naći sve pa ma koliko se ono daleko u tami izgubilo. No, ako po mraku tražimo nećemo naći pa makar tražili cijelu noć. Mrakom se ne može istjerati mrak, ali svjetlom može. Ne može se nemoralom, mržnjom i ratom istjerati rat, nemoral, mržnja i zloupotreba čovjeka. Ali se može dobrim djelom, dobrom mišlju, dobrom riječju, dobrom knjigom, dobrim postupkom, dobrim stavom, čovjekoljubivom gestom, toplom molitvom, nekom lijepom željom, velikim čežnjama, vrlinama i poštenim životom.

Nitko nije onesposobljen da nešto veliko učini za zemlju. Potrebno je samo upaliti svjetlo u srcu i već je sve puno svjetla.