"Danas je u društvu gotovo zapovijed: završi školu, nađi posao, napravi kuću, pa se onda ženi. A do tada živi i predbračno, i vanbračno, i kako god hoćeš jer danas je takvo vrijeme. Vjernik ne može tako razmišljat", piše na društvenim mrežama svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Mate Logara. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
1. Otac. Biti otac je puno više nego imati dijete. Dijete može imati manje-više svatko fizički zdrav. Ali biti otac je zadaća, poziv i poslanje. Otac je onaj koji je pozvan biti spoj autoriteta i nježnosti, odlučnosti i blagosti, upravljanja i služenja. Često citiram Mariju Petković koja je kazala da je njezin otac bio prvi svećenik kojega je upoznala: On ju je naučio i što je vjera i što je molitva. Može li biti veće pohvale za kršćanina kad njegovo dijete kaže nešto takvo? Ali nažalost vrijedi i obratno – otac može biti najbolji primjer kako ne valja živjeti.
2. Majka. Na ukopu moje majke pročitao pjesmu Ljudevita Rupčića:
“I Bog ima majku.
Majka je svjetsko žensko.
Kad poslije svega gledanja zatvoriš oči, vidjet ćeš nju.
Majka je više nego sve knjige.
Mi smo komadi njezina srca, nikli iz njezine krvi.
Mi smo poklon njezine ljubavi.
Ona je neistražena tajna, nesaglediva dubina.
Mi smo sazdani od njezina srca, tijela, krvi, suza i ljubavi.
Najljepša je pjesma majci dijete, a djetetu majka.”
Mnogi su mi rekli da je to lijepa pjesma. Ali isto bi više volio da sam joj je pročitao nekad dok je bila živa.
3. Dijete. Za Isusa piše evanđelje na jednom mjestu da su se Josip i Marija divili svemu što se pričalo o njihovom sinu… Mogu li naši roditelji biti ponosni na ono što se o nama „priča“? Jesmo li na ponos, ili na sramotu svojoj obitelji, svojoj crkvi, svom narodu?
Jesmo li na ponos, ili na sramotu svojoj obitelji, svojoj crkvi, svom narodu?
Mnogi mladi danas traže svoj put. Na prvim stranicama Svetoga pisma stoji rečenica: “I vidje Bog da nije dobro da čovjek bude sam.” Danas postoji veliki strah od osnivanja obitelji, od budućnosti, od života… Jer vidjeli mnoge nesretne obitelji za koje bi bilo bolje da se nisu vidjeli ni na Instagramu, kamoli uživo i opet su se vjenčali. Pa sada svađa, trpljenje, rastava. To je razlog za oprez. No, ipak čovjek bez obitelji je stablo bez čvrstoga korijena, bez mjesta i okoliša koji prepoznaje kao svoj.
No, ipak čovjek bez obitelji je stablo bez čvrstoga korijena, bez mjesta i okoliša koji prepoznaje kao svoj. Danas je u društvu gotovo zapovijed: završi školu, nađi posao, napravi kuću, pa se onda ženi. A do tada živi i predbračno, i vanbračno, i kako god hoćeš jer danas je takvo vrijeme… Vjernik ne može tako razmišljati.
Piše u knjizi Sirahovoj: “Mlad bijah i ostarjeh, ali ne vidjeh pravednika napuštena niti da mu djeca kruha prose”. Ne možemo dopustiti da postanemo ljudi bez nade. Bila su i teža vremena i mučnije okolnosti, pa smo se ipak nekako manje bojali. Valjda barem vjernik mora staviti svoju nadu u Boga. Nije sve u našim rukama. Ako se oslanjamo samo na sebe, nikad se nećemo osjećati sigurni, i ako čekamo idealno vrijeme, ono nikada neće doći.