Mlada Zadranka koja je s jedne strane dugo osjećala poziv da slijedi Isusa, a s druge je privlačio život koji je kao i njezine vršnjakinje željela jednostavno živjeti. No, ni boravak u Americi ni gotovo pet godina rada u Italiji za jednu poznatu obitelj - gdje je upoznala i otkrila tajne bogatstva, raskoši, život moćnika ovog svijeta - nisu je zaustavili na putu prema duhovnome pozivu. Sve to samo su odgodili. Ona se zove Tereza Marelić i zajedno s drugim djevojkama danas je u zajednici Klanjateljica Krvi Kristove u Ivanečkom Vrhovcu, a sestre su presretne jer u jednoj godini u zajednicu im je ušlo četiri djevojke. Toga dugo nije bilo.
„Ljudi koji su iz mog kraja znaju što je to kada te protrese bura, pa tako i mene Božji poziv. Prestrašno je, a opet zadiviš se tim potresom ‘bure duhovnoga poziva’ koji se događao u mojoj nutrini sve dok nisam rekla konačno: ‘Evo me’. To je kao kada ideš negdje u nepoznato, a ne želiš se odreći sebe”, posvjedočila nam je Tereza Marelić i priznala da joj se događalo odbijanje poziva kojeg je čula, ali isto tako Isusu je uzvraćala: ‘Čekaj malo Isuse. Ja tebe volim, ali sačekaj još malo, jer to možda nije za mene put. Ja mogu biti tvoja, a ne moram biti i redovnica’.
To je razlog zbog kojeg je neko vrijeme odbijala poziv, jer zbog njega naime sve svoje planove, sve svoje ciljeve, svoje želje, sve svoje, trebaš predati Bogu.
Nema više ‘ja’ ako ću biti Njegova, već se moraš predati Gospodinovoj volji potpuno, poručila je ova danas kandidatica Klanjateljica Krvi Kristove koja je imala vrlo uspješnu poslovnu karijeru u Italiji, a sve je ostavila prošle jeseni i potpuno krenula za Kristom.
U zadarskome kraju sestre djeluju u njezinome rodnome Ražancu i još u Zadru, Sukošanu i na otocima Olibu i Silbu.
Od svoga poziva bježala je i na američki kontinent, u susjednoj Italiji također imala je vrlo izdašan ugovor i živjela je životom baš po mjeri kako ga to ovaj svijet ekskluzivno nudi, ali to nije bilo to, svjedoči ona Hrvatskoj katoličkoj mreži.
„To me očito nije uspjelo ispuniti; tu moju čežnju za Bogom”, rekla je i prepričala da je u SAD otišla raditi u ugostiteljstvu i uvjerila se u lagodnost života:
„Tamo sam doživjela svašta i čak dobila ponudu da ostanem, ali Bog me ni u Americi nije puštao na miru, uz to sve što možeš imati, te sam se odlučila vratiti.”
Počela je željeti obitelj, muža, djecu, sve ono normalno što i drugi žele.
Pokušala je, imala je i dečka, ali nije išlo „jer ništa ne mogu raditi što ne činim iz srca, i u svojoj tišini” . prisjeća se – „kada čovjek ostane onako sam u svome kutku, stalno mi se pojavljivala misao da moram biti samo Isusova i riječi ‘Moj Isus’”.
„To me je izluđivalo i onda sam uzela olovku i krenula napisati molbu za ulazak u samostan. Idem vidjeti pa ću se vratiti doma. Međutim baš tad mi je iz Amerike stigla obavijest o neplaćenom porezu, jer sam iznenada prekinula svoj boravak i posao tamo te se vratila u Zadar. Sve se to odigralo u samo tri dana, a bila je to dosta velika svota.”
Htjela je to riješiti jer s takvom financijskom obvezom nije mogla i nije htjela ići u samostan. Ponudio joj se posao u Italija na kratak period, a s kojim je mogla brzo sve riješiti. Odgodila je slanje molbe Klanjateljicama, „no ja sam i dalje tvoja Bože, ali kada sam došla u Italiju Tereza je zaboravila i na molbu i na sve”.
„Došla sam u totalno nekakav drugi ‘svit’” – izrazila se kao i što govori cijelo vrijeme svojim simpatičnim dalmatinskim – „čega nema u svakodnevici, a što sam imala priliku gledati”.
Kaže da takvog lagodnog života nema ni u filmovima. Tu je novac – užitak, a užitak je Bog i gospodar svega u takvom stilu života.”
Tamo ljudi što se tiče novaca kao da nemaju problema.
„Ponio me taj život. Radila u ugostiteljstvu, zarađivala lijepo i onda mi se razbolio otac. Dobio je jednu vrstu bolesti krvi.”
Morala se vratiti i iskusila nešto posve drugačije; gledala je kako to funkcionira kada se čovjeku gasi život jer krv nije dobra.
„Sve me to iznova vraćalo Bogu jer otac je znao što je ustvari u mome srcu i što želim. Rekao mi je: ‘Hajde, nemoj čekati!’ I bio mi je najbolji prijatelj”, posvjedočila je gostujući u programu HKR-a zajedno sa svojim odgojiteljicom s. Ivanom Husnjak, postulanticom Marijom Stojanović i Mirjanom Solomun, djevojkom iz Australije s kojom je, uz druge dvije, Tereza ušla u kandidaturu.
Očeva bolest ju je asocirala na njezino zvanje: “Pa moj Krist je ‘prolija’ za me svoju Krv”.
„Znate kada nešto jako doživite u nutrini – da sam ja otkupljenja Kristovom Krvlju. To je meni tako odzvanjalo, a još mi je i otac o tome govorio, jer sam baš bila u jednoj situaciji kada sam imala priliku vidjeti trenutak u kojem krv gubi crvena krvna zrnca i postaje voda.
„’Ćaća’ mi je tada rekao: ‘Vidiš Tereza, bez krvi nema života’ i to je tako jako odzvonilo u meni i sebi sam konačno posvijestila: Sve to je krasno i lijepo, ali ja sam cijelo vrijeme osjećala da gubim vrijeme. Sad si i na Kapriju, pa si po cijeloj Italiji, pa uživaš i znala bi stoga sebe pitati: Ma, ženska glavo što je tebi?! Uživaj ovo! U čemu je problem?! Uživaj! Opusti se. Ali ne – to me stalno vuklo.”
Shvatila je da možeš imati sve, a zapravo u meni nešto fali.
‘Moj Isus! – dvije riječi koje su joj stalno odzvanjale, ponovila je više puta Tereza Marelić kroz razgovor, napominjući da možete pretpostaviti kakav je to mondeni život bio i s kakvim sve iskušenjima se čovjek u njemu suoči.
„Ali je mene milost Božja u svemu ovome sačuvala i ja to uporno onako sebi ponavljam i rezimiram. Uhvati me i strah nekada; Bože kako si me sačuvao u tome.”
„Danas ljudi lako uzimaju bogatstvo i sve u vezi s njim, ali kada sam imala novaca ja nisam mogla platiti zdravlje svom ocu da bude još možda koju godinu sa mnom jer je bio pomorac i čitav život mi je nedostajao on, moj najbolji prijatelj.”
„Približila sam se u stvari svome Kristu pomoću oca, jer gledaš taj papir (novac) -i vidiš – beskoristan je, nevažan je, nije ništa, jer ne možeš ništa s njime. Evo vam sve to. Ništa mi to nije bilo u tom trenu važno. Čovjek u takvom trenu sebi to u biti posvijesti – pa se onako skrušeno i pokaješ i vidiš tu milost Božju u svome životu.”
“I konačno odgovoriš”, nastavila je naša sugovornica prisjećajući se svojih riječi:
“Bože, evo me. Oprosti što sam Te stavila na čekanje. Oprosti što si cijelo vrijeme bio na off, sad želim da si na on. Tako je to u meni jako odzvonilo”, zaključila je svoje svjedočanstvo Tereza Marelić koje u cijelosti poslušajte u nastavku, kao i gostovanje njezinih susestara koje su Hrvatskom katoličkom radiju – povodom dana posvećenog života – pokušale dati odgovor na pitanje:
Što ih je privuklo karizmi Klanjateljica Krvi Kristove te kako ih je Bog na razne načine pripremao i priprema i dalje za budući posvećeni redovnički život?