Crkva nam danas u svim trima čitanjima pruža temelje trajne kršćanske radosti.

U prvom čitanju prorok Izaija opisuje svoje proročko poslanje kao radosni navještaj spasenja onima kojima je spasenje najpotrebnije: ubogima, zarobljenima, robovima… U nazaretskoj sinagogi Isus će ovaj tekst primijeniti na sebe i svoje mesijansko poslanje: „Danas se pred vašim očima ispunila riječ što još odzvanja u vašim ušima.“

Istu tu radost Pavao donosi u Poslanici Solunjanima: „Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!“ Pavao zapravo povezuje radost, molitvu i zahvaljivanje.

Kršćanima svih vremena temeljni razlog radosti jest taj da je Gospodin blizu, da nas nikada nije napustio, da se nije umorio od čovjeka koji toliko puta u svojoj slabosti i grešnosti bježi od Gospodinova pogleda. Bog nas nije ostavio same, pripremio nam je radosnu vijest spasenja koja započinje s njegovim ljubljenim Sinom, s kojim počinje Godina milosti Gospodnje koju spominje Izaija. Godina milosti za nas je svaka godina u kojoj dopuštamo da se Božji pogled zaustavi na našim životima.

Godina milosti za nas je svaka godina u kojoj dopuštamo da se Božji pogled zaustavi na našim životima.

Evanđelje nam govori kako Ivan dođe kao „svjedok, da posvjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu“. Ivan je onaj koji nije, a tajanstvena osoba koja dolazi iza njega, za koju on svjedoči, jest Onaj koji jest, putokaz, Svjetlo, Istina, Put i Život, Otkupitelj svijeta, koji odnosi „grijeh svijeta“. Ivan za sebe veli da je On samo „glas koji viče u pustinji: Poravnite Put Gospodnji!“. Ivan potom otkriva Isusa i svjedoči za njega: „Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu je nisam dostojan odrješiti remenje na obući.’’ Ivan je svjestan Gospodara koji dolazi, svjestan je tog Jaganjca koji dolazi kraljevati i zato izgovara ovako snažne riječi: „Nisam dostojan odriješiti mu remenja na obući.“

Draga braćo i sestre, koliko puta smo baš mi oni  koji trebaju poput Ivana dopustiti sebi izreći ove riječi poniznosti. Upravo tada će živa Riječ  duboko progovoriti našem srcu. U nama vjernicima treba odjeknuti pitanje koje su postavili Ivanu Krstitelju: „Tko si ti?“ To je pitanje kršćanskog ideniteta. Ivan Krstitelj ne komplicira poput nas, on jednostavno odgovara: „Ja sam glas.“

A što mi možemo odgovoriti na to pitanje? Jesu li moj i tvoj život poput Ivanova, svjedočanstvo za Isusa, ili se sva moja i tvoja religioznost iscrpljuje u eventualnom odlasku na nedjeljnu misu? Mogu li drugi po mom i  tvom životu vidjeti da smo Isusovi učenici?  Kakvu li je svijest o svom poslanju imao Krstitelj! Zagrmio je svojim glasom, i sada na Jordanu i kasnije pred Herodom. Nije se bojao ni mržnje ni smrti. Njegovo svjedočanstvo još i danas „viče“ u pustinjama naših duša i u  Crkvi. Za Krstitelja Isus je Jači. Isus je za nj onaj koji bijaše prije i koji dolazi.

Njegovo svjedočanstvo još i danas „viče“ u pustinjama naših duša i u  Crkvi.

Primijetimo samo kako živu svijest ima Ivan o veličini Kristovoj. Sav je u duboku poklonu prema njemu: pada mu do nogu da mu odriješi remenje na obući, kao pravi sluga. Ne, ni toga se ne osjeća vrijednim. Je li Isus za mene takva veličina, takva vrijednost? Ili se moje veličanstvo, moje bijedno ja ispriječilo između mene i Krista, te Krist ne može ni ovog došašća doći ni k meni, ni po meni drugima. I danas je među nama toliko aktualna riječ koja viče od prije dvije tisuće godina: „Među vama stoji onaj kojeg vi ne poznajete.’’  Isuse, poznajem li te ja u svojem životu i, u konačnici, želim li te upoznati?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.