Nedavno je prijateljica mog muža s postdiplomskog studija položila zavjete kao posvećena djevica. Od svih zvanja u Crkvi, ovo je, doduše, ono o kojem najmanje znam, a bila sam duboko pogođena obredom i zavjetima koje je položila, piše Michele Chronister s portala Catholic Exchange.

I nakratko, u mom je srcu zatreperila neka vrsta nesigurnosti u vezi s vlastitim pozivom. Crkva priznaje da oni koji su zavjetovani na svećenstvo ili bilo koje celibatsko zvanje kušaju predokus života koji će biti naši na nebu (gdje se „neće ni ženiti ni udavati“). Ponekad se o njemu čak govori kao o nekoj vrsti „superiornog“ zvanja, onog koji se uglavnom odriče briga svijeta u korist potpune predanosti Bogu.

Kada se oko nečega ne slažemo, ili smo frustrirani jedno na drugo, iskoristimo priliku da to prinesemo u molitvi i sve se to istopi jer se naša ljubav prema Njemu nekako stopila u našu ljubav jedno prema drugome.

Iako postoji lijepa crta u obredu Posvećenja Djevica o daru ženidbe kao prvom daru od Boga čovječanstvu (i kako poziv na vječno djevičanstvo ni na koji način ne negira dar braka), ipak sam se zapitala… jesam li odabrala manji dio?

A onda sam se prisjetio priče o zvanju.

Dar zvanja

Prije vjenčanja, moj muž je razmišljao o svećeništvu, a ja o redovničkom životu. No, kada smo bili iskreni prema sebi, shvatili smo da uglavnom razmišljamo o tim pozivima jer smo ljubili Boga i željeli biti sveti – a svećenstvo i redovnički život jednostavno su se činili svetijim opcijama (za razliku od braka). Nakon šest mjeseci hodanja, Bog nam je oboma vrlo jasno dao do znanja (smirenim, ali upornim pozivom u našim srcima) da nas poziva na bračni poziv. Ono što nas je oboje iznenadilo je to što se manje osjećamo kao nešto što dajemo Bogu, a više kao nešto što On daje nama – i bili smo duboko poniženi pred tim darom.

Ne znam je li itko drugi ikada imao ovaj problem, ali kad sam bila tinejdžerica, sjećam se da sam ponavljala noćne more da se moram udati, i da je to bilo za nekoga s kim nisam htjela zaglaviti. U pozadini mojih misli, iako sam izlazila i željela djecu, nisam bila sigurna hoću li ikada saznati da postoji neki “taj” tip.

Ovo bi sve moglo zvučati nekako uzvišeno, a uvjeravam vas da imamo normalan brak, ispunjen normalnim usponima i padovima obiteljskog života.

Tijekom naših spojeva i zaruka, proveli smo nebrojene sate u kapelicama na našem sveučilišnom kampusu, moleći zajedno, ali i samo dopuštajući Isusu (u tabernakulu) da bude svojevrsni pratitelj – stalna prisutnost u našim razgovorima i razlučivanju. Iako smo sigurno bili (i jesmo) zaljubljeni, ono što nas je u konačnici privuklo bračnom pozivu je to što je On bio u središtu naše veze i što nas je zajedno zbližilo s njim. Do danas, kada se oko nečega ne slažemo, ili smo frustrirani jedno na drugo, iskoristimo priliku da to prinesemo u molitvi i sve se to istopi jer se naša ljubav prema Njemu nekako stopila u našu ljubav jedno prema drugome.

Molitva/Foto: Dario Zürchauer

Ovo bi sve moglo zvučati nekako uzvišeno, a uvjeravam vas da imamo normalan brak, ispunjen normalnim usponima i padovima obiteljskog života. Nikako nismo savršeni, ne slažemo se oko svega i ne provodimo cijelo vrijeme u molitvi. Gledamo svoje omiljene emisije, smijemo se svojim omiljenim memovima i planiramo projekte poboljšanja doma. Ali potkožna struja svega što radimo je On. Kroz naš brak, On uklanja grube rubove i svakodnevno nam daruje svoju ljubav na konkretne načine.

To je ono što ovaj bračni poziv čini darom.

Ali što je sa svecima?

Prije nekoliko godina, dok sam uviđala pomak u svom molitvenom životu i poziv na produbljivanje vlastite vjere, sjećam se brojnih razgovora sa svojim duhovnikom o braku i pozivu na svetost. Bojala sam se da bi me brak na neki način spriječio da se “podignem” u svom vjerničkom životu. Uostalom, nisu li više razine molitve i vjere bile rezervirane za svećenike i redovnike? Na fakultetu, misleći da bih mogla biti pozvana na bračni život, sjećam se da sam kopala po zbirci knjižnice, pokušavajući pronaći knjige o vjenčanim svecima. Moja fakultetska knjižnica bila je visoka trinaest katova. Našla sam jednu ili dvije knjige na tu temu.

Bog poziva bračne parove u našoj generaciji, na poseban način, na život dublje svetosti.

Svojim talentom za očinsko uvjeravanje (za koji sam sigurna da mora biti dar ređenja) moj duhovni ravnatelj me uvjerio da ljubav prema Isusu ne znači da ne volim dobro svog muža (i obrnuto). Ljubav prema svom mužu dovela me bliže Isusu, a ljubav prema Isusu duboko i s čežnjom učinila me boljom ženom.

Zatim mi je rekao da je stajao na Trgu svetog Petra na kanonizaciji sv. Luja i Zelie Martin – prvi par koji je ikad kanoniziran zajedno. Objasnio mi je da se normalno, kad je netko kanoniziran, svrstava u kategoriju – djevice, mučenici, pastiri itd. Kada su sv. Luj i Zelie kanonizirani, stavljeni su u potpuno novu kategoriju svetaca – “oženjeni”.

Dok smo razgovarali, on i ja smo se složili – Bog poziva bračne parove u našoj generaciji, na poseban način, na život dublje svetosti. Svijetu je potrebno svjedočanstvo bračnih parova koji žive životom ljubavi za Krista.

Istina je da je malo oženjenih, kanoniziranih svetaca. Još uvijek su daleko brojniji oni u svećeničkom i redovničkom životu. Međutim, to ne znači da je malo oženjenih svetaca – samo mnogi čija su imena poznata samo Bogu.

Komplementarnost zvanja

Dakle, vraćamo se našoj prijateljici koja je nedavno položila zavjete kao posvećena djevica – naša su zvanja nadopuna jedno drugom, oba pokazujući drugu stranu i ljubavi Božje koja se očituje kroz darove zvanja i služe kao slike ljubavi između Krista i Crkve, Njegove Zaručnice. Molitve na svadbenoj misi su teološki bogate i lijepe. U brak treba stupiti s istom vrstom ozbiljnosti i razlučivosti kao i svećenstvo i redovnički život. Bračni poziv treba vratiti od onoga što svijet kaže da jest – sretan završetak priče o dvoje ljudi koji se ludo zaljubljuju – do onoga što zapravo jest – odluka muškarca i žene da traže sjedinjenje s Bogom kroz dublje sjedinjenje jedno s drugim. Uz to je i poziv na zagrljaj da prijeđemo, da trpimo, da umremo sebi, i na kraju da pronađemo dublju radost u Kristu…zajedno.