Bog nam daje u određenom trenutku sve što mi smatramo sasvim logičnim slijedom života, piše portal Katolik.hr. Treba nam puno da uvidimo kako na svijetu postoje ljudi koji oskudijevaju u osnovnim materijalnim potrebama. Ali nerijetko uviđamo kako su ti ljudi sretniji nego mi koji na prvi pogled imamo sve pa i više od potrebnog za normalan način života. No, mi nemamo duhovnog elana kojeg imaju ti ljudi. Ne znamo se predavati u providnost Božju kao oni jer smatramo da sve što imamo je dio koji nam ionako pripada.

Nažalost, puno puta ulažemo godine truda u materijalna dobra zaboravljajući pritom na snagu duhovne dimenzije koja nam je darovana kao posebnom Božjem stvorenju. Zagledani smo u objekte materijalističkih zamisli, dajemo im vrijednost koju ne zaslužuju, a ponekad idemo toliko daleko da čovjekovu vrijednost gledamo s obzirom na materiju koju posjeduje. Kako jadno i daleko od Isusovih manira! Mi smo zaboravili da će se sve u svoj prah vratiti.

Bog nas nije stvorio da slavimo materiju niti da svoju vrijednost gledamo kroz nju. Mi smo daleko iznad materije.

Puno je važnije biti čovjek za druge nego biti zatvoren čovjek u materijalističke zamisli i nametati iste kao univerzalno dobre i poželjne. Bog nas nije stvorio da slavimo materiju niti da svoju vrijednost gledamo kroz nju. Mi smo daleko iznad materije. Naša osobnost je nešto što nas čini sposobnima stupiti u kontakt sa Stvoriteljem svijeta.

Prestali smo se diviti Bogu

No, nažalost mi Boga baš ne shvaćamo dovoljno ozbiljnom stvarnošću i živo prisutnim bićem da se bavimo njime. Prestali smo se diviti Bogu i njegovom djelovanju. Zapravo, njegovo djelovanje u svijetu sve manje vidimo kao njegovo djelo, a sve više kao uspješno razvijenu inteligenciju čovjeka suvremenog doba. Ovdje treba naglasiti kako Isus nije protiv toga da čovjek stvara i gradi, ali postoji jedna velika opasnost u koju čovjek može upasti ako nije ucijepljen u Isusa, a to je situacija kada se čovjek počinje hvastati zbog nekih postignuća. Međutim, čovjek bi se uvijek prije svega trebao pitati koliku vrijednost neko postignuće prije svega ima u Božjim očima, ne u ljudskim.

Žalosno je vidjeti mnoge mlade ljude kako bezglavo lutaju za nekim trendovskim načinom života, a još žalosnije kako se uklapaju u isti samo kako ih taj isti svijet ne bi ismijao.

Ljudi krivo tumače, krivo prosuđuju, njihova zemaljska ograničenost im ne dopušta da su otvoreni za drugačiji način razmišljanja. Ljudi se boje istaknuti između drugih. Ovdje riječ „istaknuti“ nema ohol prizvuk kako bi ju vrlo vjerojatno svijet protumačio nego se ovdje riječ istaknuti može ukomponirati s riječju hrabrost, jer uistinu potrebno je danas biti kršćanski hrabar da uvidimo kako svijet nameće ljudima, pogotovo mladima, način života koji vrijeđa njihovo dostojanstvo. Žalosno je vidjeti mnoge mlade ljude kako bezglavo lutaju za nekim trendovskim načinom života, a još žalosnije kako se uklapaju u isti samo kako ih taj isti svijet ne bi ismijao.

Ugledaj se na Isusa

Svijet uistinu zna biti „Đavlova zamka“: prvo nagovara mladog čovjeka na svojevrstan kalup i obrazac ponašanja i prikazuje ga kao jedini način života u stoljeću u kojem se nalazi, a onda ga ismijava ako taj isti način života ne prihvati. Ismijavanje je najbolje što ti se može dogoditi, ne boj se ismijavanja. Uživaj kao što je uživao Sv. Lovro na ražnju, uživaj jer možeš svom Bogu dati barem mali dio žrtve svog života jer što je to naspram ismijavanja kojeg je proživio Isus Krist?

Zapitajmo se malo: bi li Isus mogao biti tako miran u najgorim trenucima koje je proživio kao čovjek da nije duboko uvjeren u istinitost Očevog obećanja?

Ugledaj se na Isusa, pogledaj kako je miran kada ga mnogi optužuju za nešto što nije kriv, svatko od nas bi se u takvoj situaciji bunio na nepravedno osuđivanje, ali Isus vidi dalji cilj, Isus vidi kako ova zemlja nikada neće moći nadmašiti kraljevstvo njegova Oca. Zapitajmo se malo: bi li Isus mogao biti tako miran u najgorim trenucima koje je proživio kao čovjek da nije duboko uvjeren u istinitost Očevog obećanja? Isus ne bi proživljavao sve to ako je to neka bajka o vječnosti kako ju mi često doživljavamo i trpamo u narodnu pučku pobožnost ili katehetske udžbenike.

Budimo dosljedni kršćanstvu

Zato raduj se kad trpiš za Isusa Krista, raduj se ako te ismijavaju zbog Krista (usp. Mt 5,11-12). Uživaj do te mjere da ti postane jasno da te svako progonstvo čini svetijim i sposobnijim da još dosljednije i s većim žarom naviještaš Božje kraljevstvo jer kao što kaže Isus; „..kraljevstvo je Božje među vama.“

I ne moraš govoriti o tome, to se vidi na tebi, to se vidi iz odnosa kojeg imaš baš prema svakom čovjeku, kad ga ne osuđuješ, kad te ne zanimaju informacije iz njegovog života da bi se zbog istih rugao i tješio da je njemu gore nego tebi, ne! Nego tad ćeš mu nastojati pomoći bez obzira ako će to uništiti tvoju dobru reputaciju kod ljudi jer tada ćeš biti svjestan da nisu ljudi kojima duguješ ikakva objašnjenja za svoje postupke.

Ako je tebe Bog postavio da budeš čovjeku pomoć u određenom povijesnom trenutku onda tko su ljudi da se njima opravdavaš to što ispunjaš Božji zakon? Postanimo dosljedniji kršćanstvu jer ćemo tek tada shvatiti da nas ono što svijet prikazuje kao dobro i poželjno zapravo sprječava da budemo kršćani, svijet od nas želi napraviti ateiste koji su sami sebi dovoljni.

Sami sebe osuđujemo na tužan život, jer bježimo od izvora života, od Isusa Krista.

Agnosticizam je također smišljena đavlova zamka da bi se čovjek duhovno unazadio i ulijenio. Isus Krist je dokaz da agnosticizam nema smisla. Isus nam je sve rekao, da je bilo još što važnoga da znamo, Isus bi rekao, zašto Isusu ne vjerujemo, a vjerujemo pravcima u filozofiji, ideologijama i sl.? Sami sebe osuđujemo na tužan život, jer bježimo od izvora života, od Isusa Krista. Božje kraljevstvo iako se nalazi među ljudima, u zemaljskom prostoru i vremenu nije ograničeno istim jer je ono Božjeg podrijetla i zemlja mu nije ispunjenje egzistencije nego tek stepenica do izvanrednog ostvarenja u novom Jeruzalemu.