Ljudi se na različite načine suočavaju s pitanjem smrti. Jedni će reći da iza smrti nema ništa, da je smrt kraj ljudskog postojanja i da ne ulijeva nikakvu nadu. Takvi će sva svoja nastojanja usmjeriti na ovozemaljsko. Drugi će reći da ima nešto iza smrti, ali se ne zna što je to. Prihvaćat će razna praznovjerja, poput reinkarnacije, govoriti o nekakvom kozmičkom postojanju i slično. 

Vjernici, poučeni Božjom riječju, reći će jasno: Da, život iza smrti postoji, smrt nije kraj. Pa i kad se postavi pitanje zašto postoji smrt, mišljenja će se razilaziti. Jedni će reći da čovjek jednostavno umire kao i svako drugo živo biće, drugi će govoriti o sudbini upisanoj u zvijezdama, treći o karmi koja upravlja našim postojanjem, što je drugi naziv za sudbinu. Sudbina bi bila neki čvrsti, nepromjenjivi kozmički zakon koji određuje tijek ljudskog života i način na koji će umrijeti. 

Ima i onih “pobožniji” koji će reći da je smrt volja Božja. A što je volja Božja, kako je spoznati?

Čovjek je žrtva sudbine, bio on dobar ili loš, a kraj mu je u smrti. I što god ti radio, bit će onako kako sudbina odredi. Čemu onda naša dobra djela, našem molitve i naša vjera?  Ima i onih “pobožniji” koji će reći da je smrt volja Božja. A što je volja Božja, kako je spoznati? Što Bog želi s nama? Da se rodimo, patimo, umremo i nestanemo? Ne! Volja se Božja u potpunosti pokazala u Isusu. “Nisam došao vršiti svoju volju, nego volju onoga koji me posla.”

Za razliku od današnjeg čovjeka koji se ponosi time što može vršiti svoju volju i raditi što hoće, Isus se ponosi što izvršava volju Očevu.

Za razliku od današnjeg čovjeka koji se ponosi time što može vršiti svoju volju i raditi što hoće, Isus se ponosi što izvršava volju Očevu. I obećava onima koji ga slijede život vječni. Naša volja je često sebična, nestalna pa i nepravedna. Čovjek želi da njemu bude dobro, da ostvari svoje ciljeve, da mu bude lijepo, da ispuni što više svojih želja. U tome se ponekad i ne obazire na prava drugih i njihovo dobro. 

On želi da svi budu sretni. Bog ne želi tugu, bol i smrt. Božja volja je život!

Božja volja je uvijek ispravna i istinita, uvijek vodi k dobru. On želi da svi budu sretni. Bog ne želi tugu, bol i smrt. Božja volja je život! Kad je čovjek izabrao grijeh, u svijet je ušla smrt. Biblijski shvaćena, smrt je odvojenost od Boga, nemogućnost stupanja u vječno zajedništvo s njim. 

Biblijski shvaćena, smrt je odvojenost od Boga, nemogućnost stupanja u vječno zajedništvo s njim. 

Drugim riječima, grijeh je uzrokovao da je za čovjeka smrt postala nepremostiva prepreka povratku u Očev dom. Ne radi se tu toliko o tjelesnoj smrti, koliko o odvojenosti od Boga, i to trajnoj. To je pakao! Bog je drukčije zamislio ljudski život, on je trebao biti stalno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem, bez obzira je li i prije grijeha postojala tjelesna smrt ili nije. Ako i jest, čovjek je nije smatrao opasnošću.  

Stvoren kao slika Božja, čovjek je uživao duboko i iskreno prijateljstvo s Bogom, pa ako je tjelesno i morao umrijeti, nije to osjećao kao tragični kraj postojanja, njegova povezanost s Bogom bila je u njemu duboko ukorijenjena. Ali… došao je Zli, učinjen je grijeh, čovjek je pao na ispitu povjerenja u Boga, zloupotrijebio svoju slobodnu volju. Posljedice su bile katastrofalne! No, već tada Bog odlučuje ispraviti ono što je čovjek upropastio, grijeh nije uspio uništiti Božju ljubav prema čovjeku. 

Bog ne želi izgubiti nijednog čovjeka.

Poslao nam je svoga Sina da nam vrati izgubljeno, da ispravi što smo grijehom upropastili. Bog ne želi izgubiti nijednog čovjeka. Stoga je Isus rekao: Volja je Oca moga da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ga uskrisim u posljednji dan. Isus postaje Put i Život. 

Svi smo pozvani na uskrsnuće. Na njega su pozvani i naši pokojni, za koje danas s ljubavlju molimo Božje milosrđe. 

Njegove zapovijedi volja su Očeva, njihovo vršenje put je spasenja za čovjeka. Na tom putu svjesni smo svojih grijeha i slabosti. Zato nam pruža svoje oproštenje zahvaljujući kojem već sada bivamo dionici neba. Isusovo uskrsnuće potvrda je predanosti volji Božjoj. “Tko ustraje do kraja, spasit će se”, rekao je Krist. Svi smo pozvani na uskrsnuće. Na njega su pozvani i naši pokojni, za koje danas s ljubavlju molimo Božje milosrđe.  S nadom gledamo naprijed, radujući se ponovnom susretu s njima. Uzdamo se ne u njihove zasluge niti svetost naših molitava, nego u njegovo beskrajno milosrđe jer “ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam plaća po našim krivnjama”. 

Dok se sjećamo naših dragih pokojnih, zahvaljujemo Bogu što nam je dao milost da smo upoznali put prema uskrsnuću, što nam je otkrio istinu o životu i smrti, što nam je otvorio vrata raja. U njemu se nadamo susresti one koji su prije nas otišli “na drugu obalu”, obasjane vječnim svjetlom. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.