Sabranosti u molitvi svakako pomaže i položaj našega tijela u molitvi. Postoje različiti stavovi tijela u molitvi. Od sjedenja i stajanja, klečanja pa do ležanja. U dominikanskoj tradiciji postoje vrlo razvijeni ti stavovi tijela u molitvi, a ulogu tijela u molitvi, na poseban način su razvili učitelji molitve na istoku. Istina je da sv. Terezija ne govori puno o položaju tijela u molitvi u odnosu na istočne metode, prenosi karmel.hr.

Ono što znamo, a to je da je sv. Terezija molila u položaju koji se danas naziva “karmelski stav”, tj. sjedeći na petama. Bila je to u ono doba jedna normalna pozicija za pisanje i molitvu, koja se danas savjetuje od učitelja meditacije. Vrijednosti ove pozicije su određena relaksiranost tijela, sniženje težišta tijela, stav očekivanja, slušanja, primanja.

Ovaj Terezijin položaj tijela u molitvi podržava nepokretnost, mir tijela, progresivni mir koji se osjeća na emocionalnoj i živčanoj razini. Taj položaj podupire to sjedinjenje u kojemu se čini da je čovjek koncentriran kao u jednoj točki. Terezija nam govori o sličnim iskustvima:

“Onaj koji moli ne usudi se niti pomaknuti niti se premjestiti jer joj se čini da joj to dobro treba nestati između ruku; ponekad ne bi željela niti disati…” (MŽ 15,1).

Ili:

“Oni koji s nalaze u tome stanju ne bi htjeli da se tijelo miče, jer im se čini da će izgubiti onaj mir, te se zbog toga ne usuđuju pomaknuti” (Put 31,3).

Radi se o zadobivanju vlasti nad vlastitim tijelom koja može biti viđena kao pobjeda:

“Čini se da duša shvaća da se ojačava i da zadobiva snagu na račun tijela ostavljajući ga samim oslabljenim i zadobivajući u molitvi sile protiv njega”. (Put 24,5).

Dakle, između tijela i duše u molitvi ne postoji nikakva razjedinjenost nego mudra integracija, progresivno preuzimanje vanjskih osjetila i može se reći, u onoj mjeri u kojoj raste molitva, utoliko se također i tijelu daje mir i radost (Usp. IV 2,4) (Molitva – produhovljuje tijelo. Molitva mijenja i vanjski izgled čovjeka. Kroz tijelo prosijava kao neki sjaj. Zbog toga se sveci i slikaju sa aurama).

Terezija o ulozi tijela govori kada govori da je na početku potrebno napraviti znak križa i zatvoriti oči. Jedno svjedočanstvo s. Ane od sv. Josipa govori da je Terezija ponekad molila s rukama upravljenim u nebo, u poziciji koja je karakteristična za molitelja kršćanina. Za molitvu je važan i ambijent u kojoj se ona obavlja.

Ambijent

Za obavljanje molitve Terezija predlaže jedno tiho mjesto kao samoća vlastite sobe, kapela ili prostor u prirodi. Ali jednako tako, uvjerena je da se posvuda može moliti, pa kaže:

“Bilo bi jako teško kada bi se samo u skrovištima moglo moliti!; a razlog tomu je što “onaj koji zaista ljubi nikada ne prestaje da ljubi i misli uvijek na Ljubljenoga na bilo kojem mjestu se nalazi” (Os 5,16).