Bog nas, dakle, poziva preko primjera sv. Terezije da se duhovno probudimo – da se čuvamo grijeha i grešnih prigoda, da se oslonimo na Božju milost i da slušamo poticaje Duha Svetoga.
Sv. Terezija Avilska posve iskreno piše o svojim slabostima i pogreškama kroz koje je prolazila na putu čišćenja. Kad se duhovno probudila, prepoznala je četiri prepreke koje su zaustavile njezin prvotni duhovni napredak. Nadam se da će njezini savjeti pomoći i nama na našem putu čišćenja i preobrazbe. Ovo su te četiri zamke koje mogu zaustaviti duhovni rast, donosi fra Josip Ikić za Svjetlo riječi.
1. Olako shvaćati grijehe. To je prva zamka u koju je Tereza pala i koja je zaustavila njezin duhovni napredak. Pod utjecajem „liberalnih i popustljivih” ispovjednika, ona je teške, smrtne grijehe smatrala lakim, a lake grijehe pogreškama. Zato lake grijehe nije ni ispovijedala. U svima nama postoji sklonost da tražimo savjete koji će nam dopustiti da slijedimo svoje sebične težnje (usp. 2 Tim 4,3-4). Terezija je uočila da postoji bitna razlika između hotimičnih (namjernih) malih grijeha i nehotimičnih malih grijeha. Hotimične male grijehe moramo ispovijedati i iskorijeniti ih. Nehotimični mali grijesi pratit će nas cijeli život, jer pravednik ustaje ako padne i sedam puta na dan, odnosno ako nehotimično sagriješi (usp. Izr 24,16). Danas je situacija u Crkvi još „liberalnija”. U mnogim župama u Europi ukinuta je prva ispovijed za prvopričesnike. Mnogi vjernici se uopće ne ispovijedaju, a idu redovito na pričest. Takvo olako shvaćanje grijeha i ispovijedi vodi u duhovnu smrt. Moramo se probuditi i donijeti odluku da nikad nećemo namjerno činiti ni male grijehe. Ta odluka može biti prekretnica u našem životu.
2. Ne izbjegavati neposredne prigode za grijeh. Mudri kršćani izbjegavaju neposredne prigode koje pogoduju da sagriješe. Stoga je važno da izbjegavamo ljude, mjesta ili situacije povezane s grijehom. Često upadanje u isti grijeh slabi našu volju i odlučnost da napredujemo u duhovnom životu. Zato osoba sklona bludnosti mora izbjegavati sve ono što sadrži i malo pornografije. Potrebno je da se molimo Bogu za mudrost kako bismo prepoznali situacije koje slabe našu odlučnost da se odupremo grijehu i izbjegavati ih koliko je u našoj moći.
3. Oslanjati se više na sebe nego na Gospodina. Kršćani koji se na duhovnom putovanju oslanjaju na vlastite snage ili vlastitu pamet više nego na Gospodina i njegovu milost, stalno će padati u grijeh i umoriti se i obeshrabriti. Oslanjajući se na pomoć Kristove Krvi i Božjega milosrđa moći ćemo rasti na putu svetosti. Rad i molitva, djela i vjera moraju ići zajedno. Moramo surađivati s Božjom milošću, inače gubimo duhovni polet i snagu.
4. Ne cijeniti poticaje Božje milosti. Jako je važno da prepoznajemo poticaje Duha Svetoga u svakodnevnici i da ih uvažavamo. Svetost se ne može postići bez poslušnosti Duhu Svetom. Tako je sveti Franjo Asiški, kad bi dobio poticaj da moli, odmah počinjao moliti bez obzira na to gdje se nalazio, makar bio i na ulici među ljudima. Ako ne prepoznajemo i ne cijenimo osjećaj Božje prisutnosti u molitvi, ne možemo napredovati na duhovnom putu. Nekada nam Gospodin dadne poticaj preko neke propovijedi ili duhovnoga štiva ili pjesme. Također možemo dobiti poticaje promatrajući pobožne osobe. Lijepe riječi nas potiču na svetost, a dobri primjeri nas i privlače. Katkad nam se može činiti da su hrabra ili čudesna djela svetaca nestvarna, neistinita ili neostvariva. Tako se neki (ne)vjernici odnose i prema Isusovim riječima i djelima koja su zapisana u evanđeljima. To je znak duhovne mlakosti i sljepoće.
Bog nas, dakle, poziva preko primjera sv. Terezije da se duhovno probudimo – da se čuvamo grijeha i grešnih prigoda, da se oslonimo na Božju milost i da slušamo poticaje Duha Svetoga.