“Uvijek postoje svježe nade, ali i svježi strahovi i prijetnje, povezani s ovom osnovnom dimenzijom ljudskog postojanja: čovjekov se život svaki dan gradi od posla, od rada izvlači svoje specifično dostojanstvo, ali istodobno rad sadrži neprestano mjeru ljudske muke i patnje ”, uči Ivan Pavao II. No, što zapravo posao znači u našim životima?
Papa sveti Ivan Pavao II. razmatrao je dimenzije rada i odmor – zaslužan za radnike, piše Aleteia.
“Samo je čovjek sposoban za rad i samo čovjek radi, istodobno radom koji zauzima njegovo postojanje na zemlji”, piše papa Ivan Pavao II. u svom encikličkom pismu iz 1981. pod naslovom Laborem Exercens (“Radom čovjek- O ljudskom radu”). Ivan Pavao II. je tvrdio da bismo za razumijevanje dostojanstva ljudskog rada morali uzeti u obzir dvije dimenzije rada. Prema riječima pokojnog pape, rad ima objektivnu i subjektivnu dimenziju. Subjektivna dimenzija koja se često zanemaruje pomaže nam u procjeni je li ekonomski sustav pravedan.
Objektivna dimenzija
Prema Ivanu Pavlu II., Objektivna dimenzija rada je ona koja se proizvodi. Bilo da se uzgaja usjev, grade zgrade, pružaju usluge ili slikaju remek -djela: čovječanstvo je pozvano obrađivati zemlju i transformirati njezine proizvode. “Poljoprivreda ljudskim radom čini primarno polje gospodarske aktivnosti i neizostavan faktor proizvodnje”, piše Ivan Pavao II. “Industrija će se, s druge strane”, nastavlja pokojni papa, “uvijek sastojati od povezivanja zemaljskih bogatstava, bilo živih resursa prirode, bilo poljoprivrednih proizvoda, bilo mineralnih ili kemijskih resursa s ljudskim radom, bilo fizičkim ili intelektualnim.”
Opasnost je, međutim, u tome što će tehnologija, koja olakšava i jača napore čovječanstva, istisnuti naše dostojanstvo. “Tehnologija može prestati biti čovjekov saveznik i postati gotovo njegov neprijatelj, kao kad ga mehanizacija rada “istiskuje” , oduzimajući svako osobno zadovoljstvo i poticaj kreativnosti i odgovornosti, kada mnogim radnicima oduzima prijašnje zaposlenje, ili kad , uzdižući stroj, čovjeka dovodi u status njegova roba “, piše papa.
Subjektivna dimenzija
“Čovjek mora pokoriti zemlju i dominirati njome, jer je kao slika Božja osoba, to jest subjektivno biće sposobno djelovati na planiran i racionalan način, sposobno odlučivati o sebi i ima sklonost samoostvarenju”, uči Ivan Pavao II. Osoba je subjekt koji radi.
“Ljudski rad ima vlastitu etičku vrijednost”, nastavlja papa, „koja jasno i izravno ostaje povezana s činjenicom da je onaj tko ga obavlja osoba, svjestan i slobodan subjekt, odnosno subjekt koji odlučuje o sebi.” Dakle, za Ivana Pavla II. izvor dostojanstva rada prvenstveno se nalazi u subjektivnoj, a ne u objektivnoj dimenziji. Onaj koji radi, a ne sam rad.
Kritika materijalizma
Danas dolazi do izražaja hitno pitanje koje se tiče materijalizma. Materijalizam pogrešno daje prednost objektivnoj, a ne subjektivnoj dimenziji rada. Razrađujući krizu materijalizma, Ivan Pavao II. kaže: “U svim ovakvim slučajevima, u svakoj društvenoj situaciji ovog tipa, dolazi do zabune ili čak preokreta poretka koji je od početka postavljen riječima Knjige Postanka: čovjek se tretira kao instrument proizvodnje, dok se on sam, neovisno o poslu koji radi, treba tretirati kao učinkovit subjekt rada i njegov pravi tvorac i tvorac. ”
Pravo na odmor
Ekonomski sustav koji daje prednost subjektivnoj dimenziji rada priznaje prava i dostojanstvo radnika. Ivan Pavao II. smatra da socijalne beneficije, poput plaće i medicinske skrbi za ozljede na radu, imaju radnici. Oni su izvedeni iz subjektivne dimenzije rada.
Čovjek radeći oponaša Boga.
Osim toga, Ivan Pavao II. uči da radnici imaju pravo na odmor. On razrađuje što to znači govoreći: “Prije svega, to uključuje redovan tjedni odmor koji se sastoji od najmanje nedjelje, a također i duže razdoblje odmora, naime godišnji odmor ili godišnji odmor koji se uzima jednom godišnje ili eventualno u nekoliko kraćih razdoblja tijekom godine. ”
Opet, dostojanstvo subjektivne dimenzije rada proizlazi iz činjenice da čovjek radeći oponaša Boga. Napravljene na sliku Božju, ljudske osobe u određenom smislu razvijaju djelatnost Stvoritelja radeći. No, ne samo u radu oponašamo Stvoritelja. Ivan Pavao II. piše: “Čovjek bi trebao oponašati Boga i u radu i u mirovanju. “To je zato što je Bog predstavio svoju kreativnu aktivnost pod dva oblika rada i odmora.
Bog se odmarao sedmi dan. Ivan Pavao II. piše: “I čovjekov rad ne samo da zahtijeva odmor svaki‘ sedmi dan ’, već se ne može sastojati ni u pukom vježbanju ljudske snage u vanjskom djelovanju; mora ostaviti prostora čovjeku da se pripremi, postajući sve više i više ono što bi po volji Božjoj trebao biti, za ‘počinak’ koji Gospodin ostavlja svojim slugama i prijateljima. ” Naš je rad sudjelovanje u Božjoj aktivnosti, a tako i naš odmor.