Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? (Mt 20, 15)

Liturgija dana (20. rujna):

Prvo čitanje:
Iz 55,6-9
Misli vaše nisu moje misli.

Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.

Psalam:
145,2-3.8-9.17-18
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju.

Svaki ću dan tebe slaviti,
ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.
Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,
nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,
spor na srdžbu, bogat dobrotom.
Gospodin je dobar svima,
milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,
na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje:

Fil 1,20c-24.27aBraćo: Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.

Evanđelje:
Mt 20,1-16a

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’
Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’
Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’
Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik župe Vrgorac:

U današnjem Evanđelju Isus govori o gospodaru koji od ranoga jutra izlazi tražiti radnike za svoj vinograd. Izlazi više puta tijekom dana, a kada se radni dan već približio kraju, izlazi još jednom. Baš me taj posljednji izlazak gospodara posebno zaustavlja. Koliko uopće može napraviti čovjek koji u vinograd dolazi samo sat vremena prije završetka posla?

Ipak, gospodar ih traži. Kada ih pronalazi, pita: „Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?“ A oni odgovaraju: „Jer nas nitko ne najmi.“

U toj kratkoj rečenici ima mnogo ljudske boli. Nitko nas nije trebao. Nitko nam nije dao priliku. Drugi su odlazili, a mi smo ostali. 

Gospodar ih, međutim, ne ispituje zašto nisu ranije pronašli posao, niti im predbacuje izgubljeni dan. Jednostavno kaže: „Idite i vi u moj vinograd.“ I dok slušam tu rečenicu, teško je ne pomisliti koliko ona govori o Bogu.

Mi čovjeka često vežemo uz njegovu prošlost. Pamtimo gdje je pogriješio, što je učinio, što je propustio. A ponekad tako počnemo gledati i sami sebe. Godine prođu, nakupi se mnogo pogrešnih odluka, udaljimo se od Boga i onda pomislimo: „Što sada? Prekasno je.“ Ali gospodar izlazi i u posljednji sat.

To ne znači da je svejedno kako smo živjeli. Naše odluke imaju posljedice i izgubljeno vrijeme ne možemo vratiti. Ali nijedan naš promašaj nije veći od Božje želje da nas ponovno pronađe.

Čovjeku koji je zakasnio Bog ne govori: „Za tebe više nema mjesta.“ Govori mu: „Dođi.“

Tu bi priča mogla završiti i vjerojatno bi nam se svidjela. Ali Isus ide korak dalje. Na kraju dana gospodar svim radnicima daje jednaku plaću. Oni koji su radili od jutra počinju mrmljati. I moramo priznati – možemo ih razumjeti. Podnijeli su teret dana i žegu i očekivali da će dobiti više.

Gospodar ih nije zakinuo. Dao im je sve što je obećao. Njihovo nezadovoljstvo počinje tek kada pogledaju koliko je dobio onaj drugi. A to nam je već vrlo poznato. Koliko puta smo bili zadovoljni onim što imamo sve dok se nismo počeli uspoređivati? Tek kada pogledamo tuđi život, tuđi uspjeh ili ono što je netko drugi primio, naše vlastito dobro odjednom nam izgleda premalo.

To se može dogoditi i u vjeri.

Možemo godinama biti blizu Crkve, moliti i nastojati živjeti pošteno, a ipak teško prihvatiti kada Bog pruži novu priliku čovjeku za kojega smo mi već zaključili da je ne zaslužuje. Zato gospodar pita: „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ To pitanje vrijedi ponijeti sa sobom iz današnjega Evanđelja.

Mogu li se radovati što je Bog dobar i prema čovjeku koji je došao poslije mene? Mogu li biti sretan kada se netko nakon mnogo godina vrati? Ili u sebi ipak računam koliko je on pogriješio, a koliko sam ja bio vjeran?

Božje milosrđe prema drugome meni ništa ne oduzima.

Ako je nekome oprostio, mene nije manje zavolio. Ako je nekome nakon godina lutanja otvorio vrata, nije ih zato zatvorio meni. Možda tek kada to razumijemo počinjemo gledati vinograd očima njegova Gospodara. U njemu ima mjesta za one koji su došli rano, ali i za one koje je pronašao tek predvečer. I zato bih danas volio da se svatko od nas na trenutak pronađe u ovoj priči.

Ako sam već dugo u vinogradu, jesam li još zahvalan što me Gospodin pozvao ili sam počeo više gledati druge nego njega? A ako sam ostao negdje daleko, možda zbog vlastitih pogrešaka, razočaranja ili godina bez molitve, onda riječi upućene radnicima posljednjega sata mogu postati riječi upućene upravo meni: „Dođi i ti.“

Ne moram najprije urediti cijeli svoj život da bih se vratio Bogu. Povratak može početi sasvim jednostavno – iskrenom molitvom nakon dugo vremena, ispovijedi koju odgađam ili pruženom rukom čovjeku s kojim se trebam pomiriti.

Važno je samo ne ostati na mjestu kada prepoznamo njegov glas. Jer možda je upravo to najljepša slika koju danas možemo ponijeti sa sobom: Bog koji još uvijek izlazi iz svoje kuće i traži čovjeka.

Ne samo neke druge ljude. Traži mene. I kada me pronađe, neće me najprije pitati zašto nisam došao ranije. Pozvat će me da krenem s njim. Zato danas želim imati dovoljno hrabrosti odgovoriti: „Gospodine, evo me. Idem.“

Daj mi zahvalno srce ako sam te rano upoznao, veliko srce kada vidim da se drugi vraćaju i ponizno srce kada se ja trebam vratiti. A kada ponovno dođeš do mene, nemoj dopustiti da ostanem stajati. Jer ako me još uvijek tražiš, znači da još uvijek računaš na mene.