Sveta Faustina jednom prilikom osjetila je napast koja ju je priječila da pođe na ispovijed, ali srce joj je umirila ovu molitvu, piše Aleteia.
Često ne želimo ići na ispovijed. To bi moglo biti iz bilo kojeg broja razloga, ali obično je to zato što ne želimo svećeniku otkriti određeni grijeh koji smo počinili. Grijeh je neugodan i kad pomislimo reći nekom drugom o tome, odmah postajemo tjeskobni.

Sveta Faustina je iskusila slične osjećaje, a jednom se gotovo nije išla ispovjediti.

U svom Dnevniku ona piše: „Kad sam se počela pripremati za ispovijed, napala su me snažna iskušenja protiv ispovjednika … da bih otkrila najskrovitije dubine svog srca, dala izvještaj o djelovanju Božje milosti, govorila o svakom Božjem zahtjevu, o svemu što se događa između Boga i mene … Reći to čovjeku izvan je moje snage. ”

Sveta Faustina nije mogla podnijeti pomisao da svećeniku, grešnom čovjeku, kaže dubine svog srca. To joj je izazvalo veliku tjeskobu i nije to mogla sama.

Međutim, povratila je snagu moleći ovu molitvu: „O, Kriste, ti i svećenik ste jedno; Pristupit ću ispovijedi kao da se približavam, ne čovjeku, već Tebi. ”

U svoj Dnevnik zapisuje: „Kad sam ušla u ispovjedaonicu, započela sam otkrivajući svoje poteškoće. Svećenik je odgovorio da je najbolje što sam mogla učiniti bilo otkriti ove napasti od samog početka. Međutim, nakon priznanja pobjegli su, a moja duša uživa u miru.”

Sveta Faustina podsjeća nas da je svećenik, dok je fizički tamo u ispovjedaonici, Isus Krist taj koji oslobađa grijehe.

Također je prisutan na duhovni način koji ne razumijemo uvijek. Zbog toga je pečat ispovjedaonice toliko važan jer nas podsjeća da za situaciju nije nadležan svećenik, već Isus Krist. On jedini čuje naše grijehe i pere ih. Ako osjećate tjeskobu zbog ispovijedi, podsjetite se da je Isus Krist tamo u ispovjedaonici i spreman vas je primiti raširenih ruku.