Tiha noć, blaga noć, sveta noć… Riječi su to kojima pokušavamo dočarati noć nad noćima. Noć je to koju svi prvotno vezujemo za osjećaje, svakako one blage i nježne. Budući da smo duhovna bića, na to imamo pravo. Iz svakodnevnog iskustva znamo da su osjećaji iznimno važna kategorija ljudskog života i od njih nikako ne možemo niti trebamo bježati. Štoviše, često ćemo ovih dana čuti kako je upravo ova noć jednostavno nabijena osjećajima, tj. emocijama, jer se uz nju veže sve ono čisto, toplo, vrijedno poštovanja u našem životu: obitelj, zajedništvo, dobrota, blagost, mir… konačno, sve ono iz čega i po čemu živimo. Čini se kao da upravo u ovoj noći imamo potrebu barem nakratko pobjeći u idilu betlehemske štalice. Međutim, s druge strane, pojam osjećajne ugodnosti koja se skriva u stvarnosti betlehemske noći u sebi kao da zaklanja drugu krajnost, tj. opasnost pasivnog predanja i utonuća, bez ozbiljnijih pitanja što se uistinu dogodilo te večeri, te kakav učinak ima taj događaj, kako na moj osobni život tako i na povijest čovječanstva. Stoga nikako ne bismo smjeli zaboraviti ni onaj drugi element naše osobnosti, a to je razum. On, čini se, od nas iziskuje osim dojma i pozitivne potresenosti također i potrebu za pitanjima, nutarnjim traženjem, a time, posljedično, i zahtjev za odgovorima. Zato jedno od temeljnih pitanja koja sebi u ovoj svetoj noći trebamo postaviti glasi: Što zaista predstavlja ova noć za mene osobno? Što rođenje malenog Djeteta znači za čovječanstvo uopće?

Ova sveta i betlehemska noć u sebi predstavlja određeni prijelom. Što zapravo znači prijelom u ovom kontekstu? On je ovdje svojevrsni vrhunac, kulminacija, pri čemu je na djelu jedna promjena. I to veličanstvena! Svi znamo da u ponoć završava jedan te počinje drugi dan. To je, štoviše, jedna iznimno važna kategorija našeg svakodnevnog života. Mijenja se, naime, datum. Isto tako, što često imamo priliku čuti, od ponoći prestaje jedan, a započinje drugi zakon! Od ponoći tako često čujemo (nažalost) kako poskupljuje, primjerice, gorivo ili pak vrijede nova pravila voznog reda, kojima se trebamo prilagoditi. Dakle, upravo od ponoći započinje nešto novo. Međutim, u svemu tome postoji jedan iznimno važan detalj: taj prijelaz ili, još bolje, prijelom, događa se za većinu ljudi u nesvjesnom stanju. Naime, on kao da protječe mimo nas te, iako nam je sve to prethodnog dana naznačeno, mi tih prijelaza bivamo svjesni tek u jutarnjim satima, kad su promjene zapravo daleko ispred nas. Tako, iako obnovljeni i odmorni, ipak se sljedećeg dana budimo pomalo prazni – prazni u pozitivnom smislu, željni informacija, pa se odmah laćamo novina, radija ili interneta da bismo doznali prve vijesti. Dakle, promjene smo iskusili s određenim zakašnjenjem, ali to nas baš previše i ne uznemiruje. 

Da se Isus rodio u noćnim satima, to je prilično sigurno. Međutim, Crkva je namjerno uvela misu polnoćku upravo iz razloga da bi pokazala tu stvarnost sudbonosnog prijelaza za čovječanstvo općenito, ali i za svakog čovjeka posebno, te da bismo svega toga postali svjesni. Paradoksalno, ali istinito, maleno Dijete tek je trebalo postati broj, tj. narednih dana biti popisano zajedno s Marijom i Josipom. Doznat ćemo za Njega, dakle, tek sutradan. No prije jutra, u svetoj i veličanstvenoj noći dogodio se prijelom, kulminacija, prijelaz iz starog u novo. Prije, dakle, Augustove uredbe, vođene željom za potvrđivanjem vlastite veličine, što se imalo očitovati popisivanjem naroda kojim vlada, Bog pokazuje da je velik u novorođenom i bespomoćnom Djetetu. Je li „faktor iznenađenja“ mogao uistinu biti bolji!? To je neshvatljiva Božja igra s ljudima koji su neznatni i maleni, ali u Njegovim očima, poradi poslušnosti, veliki i značajni: Marija i Josip. On, dakle, od malenog i neznatnog, čini veliko i znamenito. I to zaista na jedinstven i veličanstven način. Osim dara Sina, na čemu uvijek trebamo biti zahvalni, hvala mu i za ovaj, krajnje kreativan način na koji je to izveo. Jesmo li među onima koji su tu Božju zagonetku malenog Djeteta prepoznali? 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.