Redovnice koje su živjele u samostanu u blizini Crkve sv. Zaharije u Veneciji pokazuju važnost i utjecajnost žena na društvenom, duhovnom i političkom području čak i u kulturama prošlosti koje su bile vođene strogim i restriktivnim pravilima. Iako su bile žene, k tome još redovnice u 12. stoljeću, "kršenjem" određenih tadašnjih društvenih normi te inteligentnim i opreznim upravljanjem redovnice sv. Zaharije postigle su dogovor koji je, politički i strateški, pogodovao cijeloj Veneciji.
Predivna Crkva sv. Zaharije u Veneciji često je bila proučavana zbog arhitektonske veličanstvenosti renesansnog mramora, ali i umjetničkog blaga koje se čuva od: djela umjetnika poput Bellinia, Tiziana, Tintoretta, Palma il Giovana. Međutim, kako navode na portalu Medievalists.net, jednako je zanimljiv i veličanstvena povijest redovnica koje su živjele u samostanu u blizini crkve.
Sestre Abbess Casota Caisolo, Emerienziana, Celestina, Calandria i Imilia.
Profesorica srednjovjekovne povijesti sa Sveučilišta Ca’ Foscari Anna Maria Rapetti u istraživanju u kojem proučava reformske inicijative i puteve do autonomije u ženskom samostanu u Veneciji tijekom 12. stoljeća pokazuje važnost ženske prisutnost i djelovanja u društvima prošlosti, pa čak i u kulturama za koje se danas smatra da su gajile mržnju prema ženama. Osim toga pokazuje, kako navodi prof. Rapetti, da su žene imale veliku ulogu u srednjovjekovnom monaštvu, ne samo u religijskoj i duhovnoj sferi, već i u društvenoj i političkoj sferi.
Dokumenti koji su sačuvani iz tog razdoblja iz Crkve sv. Zaharije i koji se čuvaju u Državnom arhivu detaljno pokazuju da su redovnice bile snalažljive te da su sudjelovale u mnogim poslovima, uključujući transakcije vezane uz zemljište.
U okruženju koje je bilo vođeno strogim pravilima koja su ograničavala slobodu inicijative, pa čak i slobodu kretanja redovnica, kako navodi prof. Rapetti, ove žene su djelovale kao organizirana i koordinirana zajednica te su im čak i imena danas poznata što uglavnom, za to vrijeme, nije česta pojava.
“Dokumenti nam govore o Abbessi Casota Caisolo, predstavnici institucije i zajednice redovnica, te o još četiri pomoćne sestre Emerienziani, Celestini, Calandriji i Imiliji, odnosno o ljudima od krvi i mesa čije priče pronalazimo u dijelovima koji nam daju uvid u epizode stvarnih života”, navodi prof. Rapetti.
Ove redovnice u zahtjevnom vremenu i okolnostima uspjele su izgraditi mrežu podrške, društvene veze s mnogim moćnicima primjerice vođama Mletačke republike, Patrijarhom Venecije, određenim venecijanskim aristokratima, poznatom benediktinskom opatijom Cluny, a neki smatraju i sa samim Papom.
Prof. Rapetti naglašava kako su upravo redovnice bile pravi arhitekti projekta ponovnog pokretanja Samostana sv. Zaharije koje su isplanirale oprezno, inteligentno i s pažnjom posvećenom svim aspektima komunikacije. Spomenute su u dokumentima javnog bilježništva u kojima se vidi da su redovnice pregovarale, i to s uglednim sugovornikom – općinskom vlasti Verone, te sklopile važan ugovor vezan uz kupoprodaju zemljišta.
Dokument datiran 22. prosinca 1195. iznenadio je učenjake jer žene nisu u to vrijeme imale mjesto u politici, a redovnice su imale vrlo ograničene mogućnosti kretanja i utjecaja. Ipak redovnice sv. Zaharije “prekršile” su mnoga društvena pravila toga vremena te dogovor koji su postigle s vladom Verone, općinskim vlastima, sucima i konzulima bio je vrlo važan, ne samo za samostan i crkvu, već politički i strateški, i za cijelu Veneciju.
Gabrielle Bella: Vođa Mletačke republike posjetio Crkvu i samostan sv. Zaharije / Foto: Wikimedia Commons