Jedna od najljepših osobina u životu Isusa Krista, našeg Učitelja i uzora, jest šutnja. Sva otajstva njegova života i neizrecivo otajstvo njegova euharistijskog života imaju ovaj znak: pečat šutnje, piše Luis M. Martinez s portala Catholic Exchange.

„Dok je nježna tišina obavijala sve, a noć u svom brzom tijeku već napola prošla, Tvoja svemoćna Riječ skočila je s neba, s kraljevskog prijestolja.” Prvih trideset godina Isusova života bilo je obavijeno dojmljivom tišinom. Poslije su došle tri godine njegova javnog života. Bilo je to vrijeme govora, vrijeme komunikacije s ljudima. Ipak, čak i ovo razdoblje sadrži čuda tišine. Šutnja je nešto toliko karakteristično za Kristovu muku da ju je prorok komentirao riječima: “Kao janje koje se vodi na klanje, i kao ovca koja je nijema pred onima koji je strižu, tako On nije otvorio usta.”

Šutnja se ne svrstava u vrlinu, već je to preduvjet u kojoj se vrline razvijaju. Ujedno je to i znak njihove zrelosti. Dakle, kao što znamo da je žito zrelo kad se na polju pojave zlatni klasovi, tako i kad je vrlina ovijena tišinom, opažamo da ona sazrijeva.

Razmišljajmo o Isusovoj šutnji i pokušajmo je oponašati u svom srcu kako bismo je mogli nasljedovati u svom životu.

Naučite prakticirati unutarnju tišinu

Razmotrimo Isusovu šutnju tijekom Njegovog skrivenog života, to jest prvih trideset godina Njegova života. Ova šutnja je doista neobjašnjiva. Ako je ikada postojao čovjek s pravom govora, sa svim darovima za privlačenje pozornosti, sa svim sredstvima za izazivanje “komešanja”, taj čovjek je bio Isus, jer On je bio Vječna Riječ Očeva, nestvorena Mudrost, Učitelj kojega su ljudi čekali tolika stoljeća. Zasigurno, ako postoji ijedan događaj u povijesti koji zaslužuje uzbuđenje u njegovu korist, onda je to Kristov dolazak da živi među nama. Ali umjesto toga, tišina prekriva Njegovih prvih trideset godina.

Evanđelje, koje nam govori o ovim godinama, suzdržano je, gotovo nijemo. Mnogo puta bismo željeli saznati nešto više o otajstvima Isusova djetinjstva kako bismo time “hranili” svoju pobožnost. Ali Evanđelje samo povremeno spominje epizode Njegovih prvih godina. Nekoliko stranica odnosi se na skriveni život našega Gospodina, a svaki spomenuti događaj, poput mrmljanja koje se čuje u tihim poljima, naglašava , a ne uništava je: poklon mudraca, bijeg u Egipat, našašće u Hramu — tri događaja koji ne remete tišinu skrivenog života, već ga čine očiglednijim.

Tu tišinu na poseban način osjećamo u nazaretskoj kući. To je “kuća tišine” koju ne možemo pojmiti ni na koji drugi način. Kad meditiramo o otajstvima koja su se tamo dogodila, osjećamo da su svi koji su tamo boravili bili božanski tihi.

O svetom Josipu u Evanđelju nam nije sačuvana nijedna njegova riječ i ne možemo ga zamisliti osim zanesenog u tihom razmišljanju o otajstvima koja se oko njega zbivaju.

U skladu s tim zakonom ljudske psihologije, trebamo živjeti iznutra da bismo živjeli s Bogom, jer Boga uvijek nalazimo u nutrini svoje duše.

Šutjela je i presveta Djevica, onom šutnjom čuđenja i ljubavi koju je u njoj proizvela Isusova prisutnost; tišina pojačana Njegovom svetom prisutnošću i otajstvima kojima je svjedočila i u kojima je sudjelovala. Evanđelje iznosi jednu tajanstvenu tvrdnju koja nam omogućuje da uhvatimo takoreći svjetlucavi pogled na ponor tišine i kontemplacije u srcu Presvete Djevice. Ispričavši ta otajstva, Evanđelje dodaje: »Sve je to njegova majka čuvala u svome srcu.«

Tišina i koncentracija

Šutnja nas, čak i prirodno govoreći, poziva da se zagledamo u sebe i da razmišljamo o ozbiljnim, dubokim stvarima. Na primjer, kada smo u šumi, moru ili u pustinji, doživljavamo potrebu da se koncentriramo, da se saberemo. Takva je naša psihološka struktura jer nas buka tjera izvan sebe, odvraća nam pažnju i raspršuje naše moći; tjera naš duh da skače kroz vanjske stvari. Ali kad prevlada tišina, ponovno se sabiremo.

U skladu s tim zakonom ljudske psihologije, trebamo živjeti iznutra da bismo živjeli s Bogom, jer Boga uvijek nalazimo u nutrini svoje duše. Prirodno je da izvanjska šutnja nije samo poziv na nutarnji život, nego i nužan uvjet za taj život intimne komunikacije s Bogom. Ozračje unutarnjeg života, kontemplativnog života je tišina; stoga ga učitelji duhovnog života tako mnogo preporučuju. Stoga je to jedan od najosnovnijih načina vjerskog života.

Da bi se živjelo kontemplativnim životom, da bi se živio redovnički život u bilo kojem njegovom obliku, pa čak i za sav istinski unutarnji život, neophodna je izvanjska šutnja. Kako bismo shvatili njezinu važnost u u življenju života intimnosti i jedinstva s Bogom, nemojmo izgubiti iz vida činjenicu da šutnju ne treba tretirati kao puku disciplinsku mjeru ili kao sredstvo reda kao što se to ima vidjeti u školi ili u razredu, već kao nužan uvjet za istinsko sabiranje i oživljavanje našeg “nutarnjeg ” života, života po Duhu Božjemu.