Mnogi ljudi smatraju da svi oni koji su osjetili Božji poziv nikada nisu propustili svetu misu, da znaju sve crkvene pjesme i nauk, da svi potječu iz svetih obitelji, da su neporočna života, itd. No, istina je da stvari baš i nisu takve kakvima ih neki zamišljaju, prenosi portal Kapucini.hr.

Muškarac koji je pozvan na svećeništvo/redovništvo…

1. … i dalje je grešnik, kao i svi ostali

To nikoga ne treba sablažnjavati. Svi smo mi grešnici jer se svi rađamo s ljagom istočnoga grijeha. Zar Bog izabire i poziva samo najčistije iz svojega stada? Znamo da to u mnogim slučajevima nije tako. Npr., tu je slučaj Mateja, carinika, koga su svi smatrali izdajicom. Nigdje među svojim narodom nije bio dobrodošao, i svi su ga odbacivali. Smatrali su da je izdao svoj narod radeći za Rimljane, koji su zlostavljali Židove. Da, sveti Matej možda je bio loš čovjek, ali to nije spriječilo Isusa da mu se s ljubavlju približi i pozove ga na susret sa sobom. “Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike.”(Lk 5,32)

2. On ne napušta svoj život i svoju obitelj, nego ih pročišćava

To lijepo zvuči, ali je teško objasniti. Onaj koji izabire duhovni poziv ostavlja sve: svoju obitelj, prijatelje, projekte, studij… Ukratko: ostavlja sve kako bi slijedio Krista Gospodina. Upitajmo se – kako on to može? Je li to trenutan impuls? Moguće je, ali usuđujem se reći da nitko ne ostavlja sve radi “nečega” u što ne vjeruje. Poziv u duhovno zvanje proizlazi iz osobnog iskustva s Isusom Kristom, iz susreta licem u lice s Njim. Onaj tko je pozvan na svećeništvo/redovništvo ostavlja svoju obitelj i sve drugo kako bi bio “sam s Bogom”. Nužno je imati vremena za osobno promišljanje, kako bismo čuli Boga i uvjerili se radi li se o Božjem nadahnuću ili ne. Onaj tko je pozvan u duhovni poziv ostavlja sve radi stvarnosti koja postoji i koja ostaje u njegovu srcu, i to je nešto što se ne može uvijek objasniti.

3. I dalje ga privlače žene

To je veoma kontroverzna tema, s mnogo točaka koje se mora objasniti. Muškarac je čovjek po prirodi. Bog ga poziva u svećeništvo/redovništvo kao muškarca; On ne očekuje od njega da postane biljka ili mikrob. Očekuje od njega da bude tko jest, biće stvoreno na Njegovu sliku i priliku. Muškarca po naravi privlače žene, on se ne može posve otrgnuti od toga, ali može svoj život posvetiti jednoj osobi. U tome je smislu svećeništvo/redovništvo slično braku. Kada muškarac uzima ženu, on se odriče svih žena osim jedne, svoje supruge. Kada se svećenik “oženi” Crkvom, on se odriče svih žena, uključujući i onu jednu koju je mogao imati. Njezino mjesto zauzimaju Bog i Njegova Crkva. Tako svećenik/redovnik čini svoj svećenički/redovnički život plodnim – pridobiva mnoge duše za Boga.

4. On se ne odriče očinstva

Mnogi će se svećenici/redovnici složiti s izjavom da se svećenik ne odriče očinstva, nego postaje otac svima. Otac je predan svojoj djeci, brine se za njih i pazi na njih, baš poput svećenika. Brine se o svojem stadu, pazi na njega i na njegovo duhovno zdravlje, ne napušta ga, i čak je sposoban dati svoj život za njega. To znači biti otac. Bog je Abrahamu rekao: “[…] nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.” (Post 17,5) I ispunio je svoje obećanje! Svećenik ima mnogo duhovne djece, koja od njega traže savjete, i otvaraju pred njim svoje srce, kako bi pronašli što je dobro. Da se to čini, nije potrebna biološka povezanost. On samo mora činiti što čini svaki otac. Bog mu je udijelio taj poziv.

5. On nije dostojan svojega poslanja

Tko je dostojan tako velikoga i uzvišenoga poslanja? Nitko! Mi sami po sebi nismo dostojni – Bog nas čini dostojnima izabirući nas, kada nas poziva da postanemo svećenicima/redovnicima. Mi smo živjeli u grijehu, kao i drugi ljudi. Bezbroj smo puta izdali Isusa, zatajili smo ga, ali Bog se ne usredotočava na naše mane i pogreške. On vidi naše obnovljeno srce, voljno da ljubi više. Poziva svakoga od nas na drugačiji poziv. Oni među nama koji su pozvani na redovnički život ili svećeništvo iz prve su ruke doživjeli Božje milosrđe. Kako je moguće da je Bog pozvao nekoga tako nesavršenoga kao što sam ja? Moguće je! Mi znamo samo to da Bog poziva koga god želi. Samuel je to dobro objasnio u svojoj prvoj Knjizi: “Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” (1 Sam 16,7). U jednome drugome retku čitamo: “[…] srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Ps 51,19)

6. On i dalje čini pogreške

Nitko nije savršen, pa čak ni svećenici/redovnici. Svećeništvo i redovništvo ne dokida našu ljudskost. On je i dalje čovjek, i dalje živi na Zemlji, čini pogreške, i donosi pogrešne odluke. On je normalan kao i svako drugo ljudsko biće. Njegova težnja za savršenstvom i njegova želja da dođe do Boga ne proizlaze iz zamisli ili želje da se ostvari osobni razvoj, nego od samoga Boga.

7. On je sasvim sretan

Naravno! Svećenik/redovnik koji nije sretan kao svećenik/redovnik trebao bi se zabrinuti. Svećenik/redovnik je pozvan živjeti drugačije poslanje, poslanje dano od Boga. Svećenikova/redovnikova sreća nije poput sreće od ovoga svijeta. Njegova sreća ne proizlazi iz prolazne zabave, osobnih zadovoljstava i hirova. Ona ne proizlazi iz njega samoga. Svećenikova/redovnikova stvarna sreća proizlazi iz činjenja volje Božje, i osjećaja da ga Bog duboko ljubi. Tko se usuđuje reći da ljubav ne stvara sreću? Oni među nama koji su doživjeli nenadmašivu Božju ljubav znaju da se naša sreća nalazi u njoj. Zamislimo da smo malene, žedne ptice koje lete pustinjom, i odjednom pronađemo oazu sa živom vodom… Što bismo učinili? Pa pili bismo! Zar ta ptica ne bila sretna zbog te vode? Naravno da bi! To možda nije najbolji primjer, ali pomaže nam razumjeti da naš mali gutljaj beskonačnog oceana Božje ljubavi stvara sreću. Nema potpune sreće bez Boga, jer je On izvor sve sreće.

To su samo neke od karakteristika ljudi koji su pozvani na duhovni poziv: svećeništvo i/ili redovništvo. Sada je vrijeme da vi iskusite tu puninu ljubavi. Nemojte više samo slušati što ljudi govore. “Približite se Bogu i on će se približiti vama!” (Jak 4,8).