Budi dio naše mreže

Rijetko poznati salezijanski mučenici – mladići koji su ostali vjerni Bogu

Upoznajte petoricu mladih oratorijanaca koji su u najtežim ratnim danima sačuvali svoju vjeru i ohrabrivali druge zatvorenike. U mjesecu u kojem Crkva, a posebno Salezijanska družba, slavi njihov spomendan, neka i nama budu uzor i poticaj za hrabro i beskompromisno svjedočenje vjere.

/ Hrvoje Josip Bišćan

Hitler je 1. rujna 1939. napao Poljsku i započeo Drugi svjetski rat. Njemački su vojnici ubrzo okupirali i salezijanski zavod i oratorij u Poznańu te ga pretvorili u skladište. Oratorijanci su se, međutim, i dalje okupljali po vrtovima i obližnjim šumama izvan grada. Tako su nastale brojna tajna udruženja, jer su molitelji uvijek zauzimali posebnu ulogu u salezijanskoj duhovnosti. Tako je bilo i u ulici Wroniecka, pokraj salezijanske kuće, gdje je tipični don Boscov odgoj zauzimao posebnu ulogu zbog svoje očinske brige i konkretne ljubavi prema mladima. U godinama nacističke okupacije svake bi se večeri, kada su imali barem malo slobodnog vremena, dječaci okupljali u dvorani salezijanskog oratorija, kao što su činili i prije rata. Među najstarijima u skupini bila su i petorica budućih mučenika, podsjećaju na internetskoj stranici jarunske župe Duha Svetoga.

Franciszek Keys / www.wroclawm.salezjanie.pl

U rujnu 1940. Franjo Kesy i četvorica oratorijanaca uhićeni su pod optužbom da su članovi zabranjene organizacije. Sprovedeni su u Utvrdu nedaleko od Poznańa, u kojoj su ispitivani i mučeni. Razdvojili su ih i premještali po raznim zatvorima.

Posvuda su jakom vjerom i nepokolebljivo svjedočili salezijansku duhovnost, molili krunicu i organizirali devetnice u čast sv. Ivanu Boscu i Mariji Pomoćnici. Redovito su molili jutarnje i večernje molitve, održavali potajne veze s obiteljima, a kad je bilo moguće, i animirali liturgijske blagdane. Vjera im je bila tako jaka da su uporno i uvjerljivo tješili druge zatvorenike.

Konačno su svi dovedeni u Poznań gdje im je suđeno za izdaju. Izrečena im je smrtna kazna, a ubijeni su 24. kolovoza 1942. godine. Blaženima ih je 12. lipnja 1999. godine proglasio papa Ivan Pavao II.

Upoznajte blaženike – mučenike za vjeru

Franciszek Kesy rođen je 13. studenog 1920. u Berlinu-Wilmersdorfu. Njegovi roditelji, vratili su se s petero djece u Poljsku 1921. i naselili u Poznańu. Franciszek, odnosno Franjo je postao salezijanski sjemeništarac u Ladu te se pripremao za aspiranturu. U vrijeme okupacije nije bilo moguće studirati pa se zaposlio u tvornici, a svo slobodno vrijeme provodio je u oratoriju. Tijekom njemačke okupacije radio je s Czeslawom Jozwiakom. Gorljiv animator, miran, pobožan i simpatičan, Franciszek se sprijateljio s četvoricom jednako revnih mladića, organizatora brojnih aktivnosti i udruženja. Iz zatvora u Vronki pisao je roditeljima: “Obećao sam da ću živjeti kako nam je preporučivao don Bosco, da omilim Gospodinu i Njegovoj Presvetoj Majci. Molim Boga da meni pošalje što više trpljenja, a vas da poštedi.”

Edward Klinik rođen je 21. srpnja 1919. u Poznańu. Edward je imao stariju sestru Mariju, koja je kasnije postala redovnica, i mlađeg brata Henryka. U školskoj godini 1936./37. završio je Salezijansku gimnaziju u Oswiecimu, a 1939. maturirao u gimnaziji Berger, u Poznańu. Tijekom njemačke okupacije radio je u građevinskoj firmi. Vrlo aktivan oratorijanac i savjestan student, pokazao se kao misaon, dubok, ozbiljan i kreativan, osobito u aktivnostima među vršnjacima.

Czeslaw Jozwiak / www.salesiansisters.org

Czeslaw Jozwiak rođen je 7. rujna 1919. u Lazynu, blizu Bydgoszcza, u obitelji s četvero djece. Tijekom okupacije radio je kao slikar, dok je u školskoj godini 1938./39. pohađao gimnaziju. Bio je živ, spontan i energičan, ali uvijek spreman na žrtvu i pomoć. Svakodnevno se vježbao u kršćanskoj savršenosti. Njegov zatvorski kolega napisao je: “Bio je dobar mladić, kristalne duše i odlučan očuvati dušu od bilo kakvoga grijeha.”

Edward Kazmierski rođen je 1. listopada 1919. u Poznańu. Kada je završio osnovnu školu, njegov stric mu je predložio posao u dućanu jednog Židova, Jakuba Abramowicza. Edward je ondje radio mjesec dana, a zatim je, zahvaljujući pomoći salezijanca Wladyslawa Bartona, započeo raditi u mehaničkoj radnji. Tu ostaje i tijekom rata. U oratoriju je pak djelovao kao darovit glazbenik. Bio je krepostan, mudar, razborit i dobar. Kako je već u obitelji živio kreposno, salezijanci su mu pomogli da na tom putu raste i dozrijeva. U zatvoru je rado pomagao starijima, a posebno je molio za svoje progonitelje.

Jarogniew Wojciechowski, najmlađi od petorice, rođen je u Poznańu 5. studenog 1922. Otac Andrzej radio je u dućanu, ali je bio alkoholičar te je napustio obitelj. Zbog toga je Jarogniew bio prisiljen napustiti gimnaziju. Njegova jedina starija sestra Ludoslawa morala se brinuti za majku Franciszku i brata. Jarogniew je pohađao trgovačku školu i radio kao zaposlenik u dućanu. Bio je povučen i meditativan, a u oratorijanskim aktivnostima je, rijetko vidljivom gorljivošću, prednjačio ostalim animatorima.

Život i formacija u oratoriju

Ovi mladići bi poslije škole ili poslije posla provodili svoje slobodno vrijeme u salezijanskom oratoriju gdje bi aktivno sudjelovali u različitim aktivnostima. Kulturni život u tom mjestu bila je životna lekcija koja je odgajala karakter, razvijala smisao i dobro raspoloženje. Osmijeh bi vezao s molitvom, igru s razmišljanjem, a s neba je gledao sveti Ivan Bosco.

Sva petorica bili su salezijanski animatori u oratoriju. Uvijek su bili aktivni u kazališnim predstavama koje su organizirali s velikom snalažljivošću. Duše tih mladića bile su odgajane u osobnom kontaktu s Bogom. U tom su ozračju rasli te odgajali svoju vjeru i osobnost. Czeslaw Jozwiak bio je predsjednik Družbice Bezgrešne, a Edward Kazmierski i Franciszek Kesy mijenjali su se na čelu Družbice Svetog Ivana Bosca: bile su to interne družbe u salezijanskom oratoriju.

Tihi otpor okupaciji

Tijekom rata salezijansku kuću u ulici Wroniecka okupirale su različite skupine njemačke vojske koji su cijelu zgradu i crkvu pretvorili u vojarnu. Međutim, mladi su se nastavili sastajati u vrtovima izvan grada. Često im je u glavu dolazila i misao pridružiti se pokretu otpora te su se htjeli uključiti u jednu od brojnih tajnih organizacija koje su se tada formirale u Poznańu. Ne može se sa sigurnošću reći koliko su mladići uistinu sudjelovali u takvim pokretima, ali je zabilježeno da su u rujnu 1940. svi uhićeni pod optužbom da su sudjelovali u ilegalnim organizacijama.

Edward Klinik / foto: salesiansisters.org

Edward Klinik prvi je uhićen 21. rujna 1940. Izravno je odveden na rad te se nije mogao ni s kim pozdraviti. Piše majci u zatvorskom dnevniku: “Zbog mene možeš ostati mirna jer idem u životnu borbu s jakom vjerom. Znam Onu koju ću tražiti zaštitu te postati Njen konjanik, bdjet će nada mnom i neće me nikada napustiti.” Nakon Edwardova uhićenja, ostali su se uplašili; otac Czeslawa Jozwiaka savjetovao im je da pobjegnu iz grada, ali mladići su odlučili ne napuštati svoje voljene. U noći 23. rujna svi su uhićeni.

Mučenja i spas u krunici

Tako su se sva četvorica našla u “Kući vojnika” koja je nazvana “Poznański Gestapo” radi okrutnog načina ispitivanja koje se tamo provodilo. Nakon 24 sata ispitivanja prebačeni su u Tvrđavu VII, gdje se vjerojatno već nalazio Edward Klinik. Tvrđava VII bila je na još gorem glasu od “Kuće vojnika”. Bila je sagrađena u XIX. stoljeću kao obrambena tvrđava grada, s debelim kamenim zidovima i pretvorena u zatvor u kojem su, kako kažu glasine, tisuće Poljaka izgubile život od mučenja i egzekucija. Mladićima su 24. rujna zaplijenjeni svi osobni predmeti. U džepovima četvorice salezijanskih učenika i zatvorenika nađeno je jako malo.

Jedna stvar izazivala je bijes čuvara: krunice, od kojih se mladići nisu odvajali. Završile su u smeću, ali bio je dovoljan samo jedan trenutak nepažnje čuvara te su se opet našle u njihovim džepovima. Od tog trenutka, krunica ih je pratila tokom mučenja i podizala im duh u teškim trenucima.

Mučenja u Tvrđavi VII bila su normalna stvar, a i četvorica mladića su im bila izložena. O tome svjedoči gryps (nezakonita komunikacija zatvorenika) Jarogniewa Wojciechowskog s obitelji, koji je skrivao u postelji. Na komadu papira, uz krvavu maramicu, Jarogniew je napisao da su ga tukli dok nije izgubio svijest, a on je molio. Također u dnevniku Edwarda Klinika nalazimo jednu bilješku: “Ponedjeljak je bio možda najgori dan u mom životu i neću ga  zaboraviti.” Kakve je patnje podnio tog dana, samo Bog zna.

Hrabrili su druge zatvorenike

Veliku zaslugu u održavanju duha svojih prijatelja iz oratorija na visini imao je Czeslaw Jozwiak. Strpljivo im je objašnjavao smisao patnje u zatvoru. “Morate razumjeti da naše patnje nisu uzalud. Neće propasti. Jedni se bore s oružjem u ruci za slobodu Poljske, a drugi pate radi istoga. Bitno je oboje. Ali najvažnije je da tome ostanemo vjerni!”

Nakon kratkog razdoblja, premješteni su u drugi zatvor u Poznańu, gdje je život bio malo mirniji, bez mučenja i stalnog straha ali, nažalost, i bez slobode. Po danu su radili, a navečer se iz njihovih ćelija čula krunica i salezijanske molitve. S divljenjem i nevjericom, pa čak i zavisti, kolege zatvorenici su gledali te mlade kojima je sve oduzeto, a opet su imali toliku snagu i vjeru te unutarnju radost. Ponekad bi im govorili: “Vi ne razumijete što vas čeka?”, “Samo Bog to zna – odgovarali su – a mi se u Njega uzdamo. Što god da se dogodi, bit će Njegova volja.” Na taj se odgovor moglo samo zanijemiti.

Snažan duhovni rast mladih zatvorenika

U studenom 1940. došlo je do novog premještaja u zatvor Wronki u izolaciju, u odvojene ćelije. To je bila još bolnija patnja za mladiće koji su se navikli međusobno podržavati, ali bilo je to i vrijeme milosti. Edward Klinik je u svom dnevniku zapisao vlastita “pitanja” Gospodinu: “O Gospodine, zašto si me tako jako kaznio? Jesam li zaista to zavrijedio? Zašto si mi na leđa stavio tako teški križ?” Edward se nije zadovoljio s pitanjima i želio je odgovore. “Sine, ne očajavaj – odgovara Bog – i ne traži utjehu u ljudima, jer tko traži utjehu u ljudima, udaljuje se od Mene. Sinko moj, gledaj u Mene, koji sam nosio teški križ za tvoju ljubav, hodao sam prema Golgoti i iz usta mi nije izašla niti riječ žaljenja, a ti se već sada žališ? Daj mi samo ljubav za ljubav.”

Edward Kazmierski / www.salesiansisters.org

Edward Kazmierski o tom razdoblju piše kao o vremenu duhovnih vježbi. Slično je zapisao i Franciszek Kesy: “Kako sam bio sam u ćeliji, u Wronkiju sam imao vremena istražiti svoje dubine i obećati da ću drukčije živjeti, po don Boscovim savjetima, da se svidim Gospodinu i Njegovoj Presvetoj Majci Mariji.”

Dopisivanja s obiteljima očituju duboku vjeru mladića

U Wronkiju su doživjeli Božić te su htjeli otpjevati jednu pjesmu, ali su ih brutalno prekinuli čuvari. Oko Uskrsa su premješteni u zatvor u Njemačkoj, prvo u Berlin, a zatim u Zwickau. Još jedna godina zatvora, puna nade i vjere. Ritam rada bio je prekidan ritmom molitve koja je podržavala njihov duh. Toliko su se zanimali za svoje obitelji, kako se moglo pročitati u grypsu kojeg bi kući slali na razne načine. Bili su mladići kao i svi drugi, s puno planova. Zamišljali su jednostavnu budućnost radeći, život u maloj kućici s obitelji koju su htjeli imati i odgajati. “Mi s Edwardom sanjamo jednu kućicu s vrtom u blizini grada, ali kakve planove imamo? Samo da nam daju slobodu, onda tek treba zavrnuti rukave i raditi” – čitamo u grypsu Franciszeka Kesyja.

Molili su Boga za dobro zdravlje i govorili su da je sada njihov život dovoljno miran, toliko da ih ne uznemirava što se približava toliko iščekivani datum procesa. “Ubrzo bi trebao biti naš proces – piše Edward Kazmierski u grypsu svojoj sestri – ali ja ne vjerujem u to jer se o tome već ionako priča dvije godine. Kako Bog želi. Ne mislimo puno o tome. Kraj rata je neizbježan”. Zatim u još jednom grypsu potvrđuje roditeljima: “Možda bi bilo bolje da niti ne bude tog procesa. Bog sve zna i dat će dobro! Ono što će se dogoditi, bit će po Njegovoj volji.”

Presuda i njeno izvršenje

U međuvremenu je zakazan proces: 1. kolovoza 1942., u 9 sati pred izvanrednim sudom u Poznańu, u odvojenoj sekciji od Zwickaua. Mladići su obavijestili svoje obitelji o datumu, tražili su da posebno mole za njih te su čekali. Predstavili su se na sudu 1. kolovoza. Optužnicu su saslušali stojeći. Ostalo su znali napamet: priprema državnog udara s ciljem izlaska njemačkog dijela države iz njemačkog Reicha. Proces je bio kratak, a žalba još kraća. Kazna za državni udar bila je strijeljanje usred bijela dana: za svu petoricu smrtna kazna!

Mladi oratorijanci posljednja dvadeset i četiri sata proveli su zajedno u ćeliji smrti broj 3 u, koje li ironije!, Palači pravde u Dresdenu. Nisu živjeli u očaju, nego se za trenutak smrti pripremali sakramentima pomirenja i euharistije. Njihova duhovna veličina vidi se u posljednjim pismima obiteljima. Jednostavne riječi, pune ljubavi, koje su postale pravi dokaz njihova junaštva.

Oproštajna pisma

“Moja najdraža majko, najdraže sestre – piše Edward Kazmierski – primio sam vaše oproštajno pismo. Jako mi je drago čuti da ste se pomirili s Božjom voljom. Zahvalite Gospodinu za Njegovo veliko milosrđe. Dao mi je spokoj. Pomiren s Njegovom voljom, uskoro odlazim s ovog svijeta. Hvala ti mama na tvom blagoslovu. Tako hoće Bog. Od tebe je tražio ovu žrtvu. Molim vas svim srcem za oprost. Molite za mene.”

“Moji najdraži roditelji, braćo i sestre – započinje svoje pismo Franciszek Kesy – došao je trenutak rastanka. Dobri Bog me uzima sebi. Ne žalite što u tako mladoj dobi odlazim s ovog svijeta. Sada sam u stanju milosti, a ne znam bih li kasnije bio vjeran svojim obećanjima. Idem u nebo, doviđenja. Tamo, u nebu, ću moliti Boga. Molite ponekad za mene. Sada idem.”

“Najdraži roditelji, mama, tata, Maria, Henryk – tako se najdražima obraća Edward Klinik – misteriozni su putovi Gospodnji, ali moramo se s tim pomiriti jer se sve događa za dobro naše duše. Sve do posljednjeg trenutka Marija je bila moja majka. Sada majko, kad me ne bude, uzmi Isusa k sebi. Moji najdraži, ne očajavajte i ne plačite radi mene jer sam ja već s Isusom i Marijom.”

“Moji najdraži roditelji, Ivana, braćo – piše Czeslaw Jozwiak – baš danas je dan posvećen Mariji Pomoćnici, a ja odlazim s ovog svijeta. Molim vas samo da ne plačete, da ne očajavate, da vam srce ne bude pogođeno. Tako Bog hoće. Molite Gospodina za mir moje duše. Ja ću moliti Boga za vas, da vas blagoslovi te da se jednog dana svi vidjeti u nebu. Šaljem vam svima poljubac.”

“Najdraža i voljena Ludoslawa – tako je Jarogniew Wojciechowski smirivao sestru (jer majka mu je umrla tijekom njegove druge godine u zatvoru) – budi sigurna da nisi sama na ovoj zemlji. Ja i mama ćemo ti uvijek biti blizu. Od tebe tražim samo jedno: povjeri sve svoje osjećaje samo Isusu i Mariji, jer ćeš u njima naći mir. Zamisli koja sreća: odlazim s ovog svijeta sjedinjen s Isusom u svetoj pričesti. U ovoj mojoj posljednjoj pričesti mislim na tebe i predajem sebe i tebe, s nadom da će cijela naša obitelj biti jako sretna gore. Sad idem i čekam te s dragom majkom u nebu.”

Poznanski mučenici s Pomoćnicom kršćana / Facebook

Rečenice su napisane 24. kolovoza 1942., a sljedećeg su dana objavljivane na zidovima Poznańa. Osuđeni u izvanrednom procesu, bez mogućnosti obrane te zbog stvari koje nikako nisu za smrtnu kaznu, dali su junački primjer kršćanske vjere i života. Proizašli su iz salezijanskog oratorija u Poznańu, a tamo su dobili snagu da mogu mirno prihvatiti Božju volju, tako da su i mogli oprostiti svojim krvnicima u duhu evanđelja.

Dekret o mučeništvu ovih oratorijanaca proglašen je 25. svibnja 1999., blaženima ih je 13. lipnja iste godine proglasio sv. papa Ivan Pavao II., a liturgijski spomendan im je 12. lipnja.

Molitva:

O Bože, koji su blaženim mučenicima dao milost svetosti u mladoj dobi;

obnovi čuda svoga Duha,

da se i mi Tvojom ljubavi možemo suočiti s najvećim preprekama

i da s entuzijazmom hodamo prema Tebi

koji si Istina i Život.

Molimo Te da proslaviš ove svoje sluge

i da nam po njihovu zagovoru daš milost koju Te molimo.

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

Ključne riječi:
krunica mučenici Poznan salezijanci

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja