Budi dio naše mreže

Na svetkovinu Bogojavljenja  iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. Ivana Lenića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe Gospe Brze Pomoći i dekana slavonskobrodskog dekanata. "Iako iz različitih civilizacija, kultura i naroda, različitoga rasta vjere, Marija i mudraci susretoše se oko istoga: oko Isusa Krista. On ih je povezao, on, Dijete - Emanuel. Ta on je došao sve ujediniti i sabrati u svoje Kraljevstvo! U njemu zato i Marija i kraljevi vide radost života, svoga Boga i Kralja, te mu se čitavim bićem klanjaju", poručuje preč. Lenić.

/ mp

Kad bih vam postavio pitanje, ili možda netko ranije meni, što je središte današnje svetkovine, u koga upiremo svoje poglede o Bogojavljenju ili Sveta trima kraljevima, uglavnom bi svi, vjerojatno naizust i nasumce, odgovorili: Pa, logično, na Kraljeve ili Mudrace s Istoka, koji su u našem naslovu blagdana.

No, to nije baš točno. Središte današnjega svetkovanja je Dijete s Majkom njegovom. Ono je središte božićnoga otajstva; u njemu se Bog javio i objavio. Umni su ga ljudi, ljudi vlasti drugih naroda, duže vremena strpljivo tražili, otkrili i njemu se poklonili. Kaže sv. Matej: …ugledaju Dijete s Majkom njegovom… A i Majka je zagledana u Dijete. To božansko Dijete već je naviješteno po prorocima, njemu su usmjerene čežnje čitavoga Izraela. Samo je Herod, poradi zavisti, smućen i nemiran i vrti se, siroče, oko sebe i tašte, a lažne slave. Kraljevi – vođeni zvijezdom, samim znamenom neba, svjetla i slave Božje – neumorno traže istinitoga, novoga Kralja, dok ga ne otkriju u betlehemskoj štali, u naručju njegove Majke. Tada im se „otvaraju oči“ i u njemu prepoznaju Kralja Kraljeva, pravoga Boga i pravoga čovjeka.

Gledajući taj prizor o današnjem slavlju, možemo se također zapitati što to povezuje nju, Majku Sina Božjega, i ove ljude koje gledamo pred jaslicama, došljake iz dalekih zemalja. U prvi mah ćemo se začuditi: Pa, nema tu poveznica! A ja bih rekao: Ma ima, ali sa svojim posebnostima.

Čitavo izvješće koje prenosi sv. Matej svjedoči o svojevrsnoj nesigurnosti ljudi na putevima ovoga svijeta. Ljudi Istoka, u tami nevjere, nesigurno traže. Nešto im je obznanjeno, ali još ne razaznaju. Židovski vladar, bez prijestolja i tek kao figura, poljuljan je u svojoj sigurnosti saznanjem da je rođen novi kralj. Samo je u jednome sigurnost – u jaslicama, u malom Djetetu Isusu i njegovoj Majci. A odakle njima sigurnost? Ta ona dolazi od Boga, od svjetlosti i slave kojom su ispunjeni, koja obasjava njihove živote. No i naše ljudske živote i povijesti. Već je to Izaija slutio: Gospodin nas obasjava i slava se njegova javlja. Oni koji iz dubina duše uzdižu poglede k tim obzorjima svjetla i slave Gospodnje, vide više i dublje, razumiju i otkrivaju Boga na djelu, Boga u svom životu i ovom svijetu. Oni gledaju i na bremenitu stvarnost s nadom; nebo ih ohrabruje.

Marija se, vjerom otaca ukorijenjena u židovstvo, posvema otvorila tom svjetlu, i u očitovanoj Božjoj ponudi, koja je poštovala njezinu slobodu, ona se do kraja predaje Božjima naumima i služenju Spasitelju svijeta. Njezina je vjera izrasla iz korijena otačke vjere, ali i vlastite žive vjere i jedinstvenoga odnosa s Bogom.

Mudraci, kraljevi, ljudi su drugih kultura i vjerovanja; oni prolaze put tragatelja i – slijedeći prvi dokaz dan nama ljudima za otkrivanje Boga – u prirodi otkrivaju njegov govor i idu za njim sve dok se ne susretnu sa Isusom u jaslama. Pred njim se njihova vjera rastvara, pamet i srce do kraja otvaraju, te postaju prvi ispovjedaoci kršćanske vjere iz poganstva, prvi Kristovi sljedbenici izvan Izraela, prvi spašenici iz poganskih naroda.

U čemu je sigurnost ljudi koji se otvaraju nebeskom svjetlu, što je bilo nebeskim vodičem i Mariji i mudracima? U rasporedbi milosti Božje, koja je na različite načine svakome upravljena. Bog nije ostavio nas ljude kako bismo se oslanjali samo na ograničeni razum, neke voljne i osjećajne sposobnosti, neke svoje moći i talente, a niti tek na svoju krhkost i malo-malo nemoć koju osjetimo pred onime što nas nadilazi. O tome govori sv. Pavao u drugom čitanju. Božja milost raznoliko zahvaća i vodi ljudske živote; na jedan način Marijin put, na drugi način putove mudraca, kraljeva, iz poganskih naroda. Ali je ista „milost, spasiteljica svih ljudi“ tu na djelu. Bog nam svima, uz sve darove, daje svoju milost.

Mariji na jedan način i u bezgrešnom začeću i u navještenju, te se ona daje istom voditi. To se vodstvo osjeća i u Betlehemu. Mudracima, kraljevima, ona je omogućila da, uz razum i neka svoja vjerovanja, ipak otkriju gdje je punina istine i života za svakoga čovjeka.

I na kraju, ono što posvema ujedinjuje samozatajnu Majku i ove goste, njihova je velika radost i klanjanje. Oni se vesele pred slabim, ali božanskim Čedom, samim Božjim Sinom, te mu se klanjaju i daruju ga onime što posjeduju. Sv. Matej piše kako mu se mudraci ničice pokloniše i otvoriše svoje darove; brojni prikazi jaslica to nam dočaravaju. A Marija, pak, ponizna i sada, pjeva božićna pjesma, dostojno se ona njemu poklanja i s veseljem srca svoga pozdravlja.

Dok mu mudraci daruju svoje zemaljske darove, Marija mu je već prije darovala čitavu sebe. Njezini su darovi njezina vjera, nada i ljubav. Kao i naši današnji darovi. No, polažući zlato, tamjan i smirnu pred maloga Isusa, i mudraci ispovijedaju da u tome više nije njihovo bogatstvo; oni su sada pronašli vječno blago, više se ne raduju i ne klanjaju tek materijalnim stvarnostima, nego njemu kao svom Bogu, kojemu pripada sva vlast i kraljevstvo, a sve što sami imaju primiše odozgo.

Iako iz različitih civilizacija, kultura i naroda, različitoga rasta vjere, Marija i mudraci susretoše se oko istoga: oko Isusa Krista. On ih je povezao, on, Dijete – Emanuel. Ta on je došao sve ujediniti i sabrati u svoje Kraljevstvo! U njemu zato i Marija i kraljevi vide radost života, svoga Boga i Kralja, te mu se čitavim bićem klanjaju.

Tako nas, braćo i sestre, samozatajna Majka betlehemskoga Djeteta, dara neba zemlji, svjetla koje nas je obasjalo i slave Božje koja se pojavila u našem svijetu, a s njom onda i ovi obraćenici s poganstva, prvi baštinici vjere i spasenja u Kristu iz tuđinskih naroda, uče isto: radovati se u Kristu i klanjati se Kristu.

Jedno bi trebalo biti naše trajno raspoloženje, poticano našom vjerom, nadom i ljubavlju, unatoč svim nedaćama života; drugo bi trebao biti naš molitveni stav pred njim – Isusom Kristom, stav klanjanja, prigibanja  pred njim i dopuštanja da nas on, ponizne, vodi. Molimo zato presvetu Bogorodicu, molimo ove svete ljude dalekoga Istoka da nam u tome pomognu!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Ivana Lenića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja