Tko su Isusovi neprijatelji? On nikoga nije smatrao neprijateljem, ali su mnogi njega jesu. I bili su mu neprijatelji. Mislimo ovdje prvenstveno na vođe židovskog naroda, ali i na mnoge do dana današnjeg.

Neprijatelj „iznutra“

Isus je rekao: „Tko nije protiv nas, za nas je“, a na drugom mjestu: „Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.“ Svakom je dao šansu da mu se približi, pridruži i slijedi ga životom i vjerom. Ipak, znao je i rekao da će imati neprijatelja. Apostoli su brzo pronašli neprijatelja: čovjeka koji im „krade licencu“ – čini čuda u Isusovo ime, a nije apostol. Nije „naš“, ne ide s nama, žalili su se Isusu. Kao da su se osjećali ugroženi od neke konkurencije. A Isus, u svom stilu, lopticu okreće prema njima. „Bolje pripazite na sebe, kako se ponašate i kakvima vas drugi ljudi vide, nego što tražite neprijatelje oko sebe“, kao da im je htio reći.

Isusovih neprijatelja i neprijatelja Crkve bilo je i bit će „izvana“, no što je sa Isusovim neprijateljima „iznutra“, onima koji se izjašnjavaju kršćanima? E, to je Isusa mučilo! Među onima koji su „izvan Crkve“ ima dobrih ljudi, kao što i među onima koji su „u Crkvi“ ima loših. Ovi drugi Isusa više zanimaju jer kažu da su „njegovi“, da „idu s njim“.

Isus nas ne smatra neprijateljima zato što smo grešnici. Zamjera nam kad svjesno gazimo ljubav, kad odobravamo zlo i grijeh ili drugoga navodimo na grijeh.

Velika je sramota kad uočimo da su nevjernici bolji ljudi od nekih kršćana, često i redovitih u crkvi. Mi kršćani trebali bismo biti među najboljima jer „idemo sa Isusom“, jer smo Njegovi. Ne bismo smjeli dopustiti nikome, a posebno nevjernicima, da nas nadmaše u dobroti i čovjekoljublju. Mi bismo trebali biti uzor drugima. A nije uvijek tako!

Isus nas ne smatra neprijateljima zato što smo grešnici. Zamjera nam kad svjesno gazimo ljubav, kad odobravamo zlo i grijeh ili drugoga navodimo na grijeh. Lakše je upirati prstom u drugoga, poput apostola tražiti neprijatelje, nego popravljati sebe. Lakše je krivca tražiti u drugom nego u sebi. A to nije dobar put! Dobar put izriče nam danas apostol Jakov u svojoj poslanici. Čujmo je još jednom jer kao da je pisana u današnje vrijeme, a jest i za današnje vrijeme: „De sada bogataši proplačite i zakukajte… plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina.“

U crkvi pobožni, a na poslu nepošteni.

Nepravda nanesena malom, nezaštićenom, čovjeku, sebičnost, pohlepa, nepoštenje, materijalizam – to je pravo neprijateljstvo prema Isusu! Život nedostojan kršćanina! Najveći Isusov neprijatelj nije onaj tko kaže da Bog ne postoji (koliko god to nekome zvučalo sablažnjivo), nego onaj tko kaže da vjeruje u Boga, a gazi Božje zapovijedi. To su sablažnjivači malenih. To su pravi Božji neprijatelji. Još ako kršćanin čini nepravdu maskirajući se vjerom, njegov je grijeh dvostruko veći. On sablažnjava i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. „Kome je više dano, od njega će se više i tražiti!“

Kakvu sliku o kršćanskoj vjeri pružamo onima koji nisu kršćani?

Kršćanin poznaje Isusa, zna njegove zapovijedi, upoznao je njegovu ljubav, posvećen je sakramentima. Naša je kršćanska odgovornost velika. Dakle, ima Isus neprijatelja „izvan Crkve“, ali i „unutar Crkve“, ne zato što ih je on takvima proglasio, nego jer su sami sebe takvima učinili. Jedno govore, a drugo rade i time pobijaju sami sebe. Oni su izvor sablazni jer ubijaju vjeru u drugima, kršćansko ime kaljaju zlim djelima, nepravdom. Svi smo danas stavljeni pred pitanje: Kakvi smo? Stojimo li djelima iza svog kršćanskog imena kojim se označavamo? Sablažnjavamo li možda druge, i vjernike i nevjernike, jer dobro govorimo, a suprotno činimo. Kažemo li da vjerujemo u Boga, a psujemo ga. U crkvi na misi, a kod kuće u svađi. U crkvi pobožni, a na poslu nepošteni.

Isusov savjet o sakaćenju ruku, nogu i očiju nije poziv na samokažnjavanje, nego na odlučnu, bespoštednu i upornu borbu s grijehom, s vlastitim slabostima

Izgovaramo li krasne molitve, a nakon mise tim istim jezikom ogovaramo i vrijeđamo. Kakav smo primjer drugima, posebno nevjernicima, ako se iz naših kuća čuje psovka, svađa, ako krademo, varamo, nepošteno postupamo? Kakvu sliku o kršćanskoj vjeri pružamo onima koji nisu kršćani? Ne bismo smjeli samo odmahnuti rukom tješeći se: „Pa grešnici smo, samo smo slabi ljudi.“ Takvim izgovorom možda možemo smiriti sebe, ali ostaje Isusova riječ: „Tko sablazni one najmanje, bolje da ga nema.“ Isusov savjet o sakaćenju ruku, nogu i očiju nije poziv na samokažnjavanje, nego na odlučnu, bespoštednu i upornu borbu s grijehom, s vlastitim slabostima, s nedostatcima svoje naravi i svog karaktera. Ta borba sa svojim očima, rukama, nogama cjeloživotna je borba i nikada od nje ne smijemo odustati. „Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je oko nevaljalo, cijelo tijelo će ti biti tamno“, uči nas Isus.

Ne bismo smjeli samo odmahnuti rukom tješeći se: ‘Pa grešnici smo, samo smo slabi ljudi’.

Prorok Izaija kaže: „Blago čovjeku koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela“, dok psalmist moli: „Ne pogubi mi dušu s grešnicima, na rukama je njihovim zločin, a desnica im puna mita“, a Mudrac opominje: „Sine moj, ako te grešnici mame, ne pristaj; makni nogu od njihove staze. Jer na zlo trče svojim nogama.“ Eto kako su važne i oči i ruke i noge! Dobro oko u čovjeku vidi bližnjega, a
zlo oko samo neprijatelje. Dobre ruke darivaju i pomažu, zle ruke samo uzimaju i otimaju. Dobre noge hite u pomoć, a zle noge samo u propast. Daruj nam, Gospodine, čisto oko, plemenite ruke i noge hitre na dobro.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.