Zanimljivo je promišljati kako smo slobodni ostati grešnicima, a u isto vrijeme pozvani biti velikim svecima. Pozvani smo na mističan život, a u isto vrijeme, slobodni smo ostati u kaljuži vlastitih uvjerenja koja ne vode nigdje i pri tome uvjeravati druge kako ispravno živjeti. Čovjekova sloboda doista je nešto nevjerojatno.

Tako promišljajući, teško se oteti dojmu koji farizeji ostavljaju u brojnim susretima s Isusom, a koji i nas mogu upozoriti na mnogo toga. I ne, biti farizejem nije stvar prošlosti, budući da je duh farizejštine u svakome od nas. Pitanje je tek prepoznajemo li ga i dopuštamo li mu da zaživi u nama.

Farizeji su bili vrlo učeni ljudi, uvjereni u svoju pravednost i poznavanje toga kakav bi Bog trebao biti. I zanimljivo, baš u uvjerenju da savršeno poznaju svijet oko sebe i da oni predstavljaju model pravednog i ispravnog života biva očitovana sva moguća tvrdoća ljudskog srca.

Svaka osoba koja je svjesna svojih slabosti, propusta i grijeha zna koliko je teško raditi na sebi. Razlog toga prvenstveno je taj da svaki rast podrazumijeva bol, budući da je potrebno platiti cijenu istoga. Farizejima s druge strane nije bilo tako.

Po vlastitom sudu, osmo poglavlje Ivanova evanđelja odražava svu tupost i ispraznost srca koje ne dopušta kritiku i drugo mišljenje. Naravno, u uvjerenju da sam savršen i da sam primjer drugima, kritika je posve nepotrebna i neopravdana.

I ne, biti farizejem nije stvar prošlosti, budući da je duh farizejštine u svakome od nas. Pitanje je tek prepoznajemo li ga i dopuštamo li mu da zaživi u nama.

Isusova kritika Zašto moje besjede ne razumijete? Zato što niste kadri slušati moju riječ nije upućena samo ondašnjim farizejima, već i onima, nama danas, kojima je vlastiti sud jedino mjerilo, a duhovni svijet ništa drugo doli velike pozornice, iza čijih su zastora skrivene opačine s kojima se ne želimo suočiti.

Kada bi već farizeji bili toliko pravedni i bogobojazni, Isusove im riječi ne bi davale lažan mir i prividnu sigurnost. U svojoj pravednosti, netko je od njih barem u skrovitosti mogao upitati Isusa – Kako to misliš da sam obijeljeni grob? Što si mislio kada si rekao da govorim, a ne činim? Naravno, puno je lakše bilo distancirati se od Isusa koji vidi i upozorava do mjere da je zaslužio smrt. I to pazite – po Zakonu.

Mnogi su kršćani u percepciji Božje ljubavi i milosrđa (koje je neosporno) pronašli prostor comfort zone u kojoj nije potrebno ništa mijenjati i ne raditi na sebi i vlastitoj svetosti. Dobro je kada ih se (nas) hvali, ali kada bivamo suočeni sa onime što nije dobro kod nas, stvari se radikalno mijenjaju. Smišljamo obrambene mehanizme, sudimo osobu koja nam pristupa, branimo se i stvaramo velike barijere bez pitanja o tome ima li istine u tome što nam drugi govori i na što nas upozorava.

Pripazimo stoga da Isusove oštre riječi Umrijet ćete u grijesima svojim ne budu upućene i nama, uvjerenim Isusovim nasljedovateljima. Prispodoba o kukolju vrijedi za svakoga od nas, a ukoliko već nismo sposobni ili nije vrijeme njegova čupanja, budimo ga barem, ako ništa drugo – svjesni.