Tko se to od nas nije susreo s mišlju koja započinje sa ‘A što ako’? I zanimljivo, većina takvih misli odražava turobnost i zabrinutost nad vlastitom, ili budućnosti nama bliskih i dragih ljudi. Dajući tim mislima prostora, znamo kako se na jedno pitanje postavlja i drugo i tako u krug.

Često ne napravimo potrebni presjek na vrijeme, a za tren postajemo najveći nevjernici, budući da se prilikom suočavanja s njima Boga ostavlja po strani. U tom, prevelikom planiranju ne postajemo ništa drugo doli pogana i nevjernika koji se ne pouzdaju u Providnost, i štoviše – ponašaju se kao da ona ne postoji. Ne prepoznavajući tu dinamiku, od postajanja nevjernika dolazi se i do ostajanja istog.

Promišljajući o ovoj stvarnosti, potrebno je izdvojiti dvije stvari. Prva je ta da je Bog vjeran i da djeluje unatoč našem “životarenju”. Ne može sam sebe zanijekati, piše Pavao u Poslanici Timoteju, što nam, između ostalog govori da je on uvijek isti koliko god mi bili nestalni. Njegova će Providnost uvijek biti na djelu. S druge strane, to nije poziv na opuštenost, nego na promišljanje i još veće predanje i povjerenje.

Povjerenje, koje smo pozvani graditi, neće dopustiti crnim mislima prostora, budući da je povjerenje uvijek usmjereno na nešto dobro – a nikako nešto loše. Tako gledano, zašto ne početi promišljati tako da postaviš pitanje – A što ako baš bude dobro? Što ako će biti puno bolje nego što mogu i zamisliti?

U svakom trenutku života, svaka situacija koja nam se događa stavlja pred nas pitanje – kako vjerovati i kako rasti u vjeri. Možda je tvoja pretjerana zabrinutost nešto što je potrebno konačno – malo po malo rješavati.