Pred nama su danas tri Isusove prispodobe, tri slike koje, kao i prošle nedjelje, govore o Kraljevstvu nebeskom.

Posebnost je ovih prispodobi ta što nam Isus ne ostavlja prostora za manipuliranje njegovom Riječi, za okretanjem sadržaja prispodobe u vlastitu korist niti bilo kakvim drugim oblikom izvrtanja njezina značenja.

Pred nama su prispodobe, ali pred nama je i jasna Kristova pouka koju želi staviti u naše uši, u naša srca.

Tko ima uši, neka čuje“, kaže Isus, a mi se pitajmo što smo to danas od njega čuli.

Njiva je svijet. Sve vidljivo i nevidljivo, stvoreno od Boga, naziva Isus u prispodobi velikom njivom. Njiva smo, braćo i sestre, svi mi – svi stvoreni od jednoga Stvoritelja koji je u svakoga od nas posijao dobro sjeme.

Ako pozorno pratimo redoslijed prispodobe, očito je da je najprije u njivi, u svakome od nas, u svijetu svih ljudi, posijano dobro sjeme i da je ono početak.

Jasno nam govori Isus da nema onih koji su predodređeni za zlo, nego da je u svakoga od nas sam Bog posijao dobro sjeme.

Povjerujmo zatim i u sljedeću istinu – dođe đavao i posija kukolj, kako stoji u prispodobi: Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.

Onda kad ne mislimo o vlastitom spasenju, kad odbacujemo postojanje grijeha i pravdamo ga vlastitom projekcijom slobodne volje, onda kad za nas ne postoji nikakav zakon i kad je Crkva zajednica koja je izmislila strogoga Boga koji je zahtjevan i ima puno pravila, onda smo oni koji su zaspali, oni u koje đavao ima moć posaditi kukolj.

A kako se dobro i zlo dijametralno razlikuju, jasno je na prvu što je dobro, gdje je dobro sjeme, a što je zlo – gdje je đavao posijao kukolj. I prirodna je reakcija čovjeka, stavlja ju Isus pred nas u prispodobi:

Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?

Drugim riječima, prepoznali smo i daj nam da odstranimo. To je vrlo stvarna slika našega života. Koliko puta želimo brza rješenja – u svijetu, u drugima, pa i u sebi. Želimo jasno razdvojiti dobre od loših, pravedne od nepravednih. Ali Bog vidi dublje.

On vidi srce i zna da proces rasta treba vrijeme.

Ova nas prispodoba poziva na strpljenje, ali ne na ravnodušnost. Bog ne opravdava zlo – on samo odgađa sud da bi dao priliku za obraćenje. Prispodobom se od nas traži, a stavlja se pred nas i samo Isusovo objašnjenje, da ne budemo mi oni koji sude, oni koji prosuđuju drugoga i u drugome nalaze kukolj.

Ponovno smo pozvani, braćo i sestre, najprije prepoznati kukolj koji je đavao uspio – dok smo mi, Isusovi ljudi, spavali i bili neoprezni – posaditi u naše srce.

Zove nas Isus da ne upiremo prstom u bližnjega, nego da se trudimo biti maleno, ponizno gorušičino zrno koje će on u svome Kraljevstvu učiniti velikim. Kada?

Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. (…) Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega. 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Nina Perice prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.