Groblja nisu samo mjesta gdje se nalaze zemni ostaci naših pokojnika, već i mjesta koja nas podsjećaju na vjeru u vječni život i uskrsnuće tijela.

Pokojni fra Bonaventura Duda promišljao je o svjedočanstvu vjere na nadgrobnim spomenicima u svojoj knjizi “Ja Bogu povjerih svoj štap” i pisao o onome što se krije u porukama na nadgrobnim spomenicima.

“Groblja mi nisu zazorna, a pogotovo ne grobovi. Uvijek me zanima tko se tu krije iza njegova imena i prezimena na njegovu križu, na njegovu grobu. I prema posve nepoznatom gajim poštovanje. Kao svi naši blagdani, i ovi su dani, ne smrti nego života. Osvjetljuju svojim bljeskovima mučnu ljudsku egzistenciju – naše trude i pute, naš život i smrt kako kaže stara molitva. Sljubljuju se kršćanski blagdan Svi svetih i sveljudski Dušni dan ili Dan duša. Sjećaju nas tolike naše braća ljudi, velikih trudbenika što pregnuše da se u punini ostvare. Ovi dani zato u nama pojačavaju želju i nadu da će se jednom unatoč svih protivnih sila obistiniti proročki navještaji i vidjelačka snoviđenja. Kada će vuk i janje pasti zajedno, kada će se sisanče s mirom igrat’ s riđovkom”, zapisao je fra Duda.

Sličnost Boga i čovjeka je u onome u čemu je čovjek različit od svih drugih stvorenja – u besmrtnoj duši

I franciskanski pjesnik Nikola Šop pisao je o grobovima i nadgrobnim spomenicima. “Kao da me uvijek iznova dočeka Isus i njegova sjena. O šuti, šuti i pazi da ti se ništa ne čini. Neka ti ništa nije, kao da je u daljini, dok ti ne sine. Kada otvoriš vrata zamahom naglim pa se stvari uznemire, a ti ih miriš i miluješ za tišinom. Za Dušni dan uvijek nađem mlade ljude što molei pale svjećice na dragom mi grobu Tina Ujevića. Grob mu je dostojan siromaha, a stihovi dostojni Ujevića. Leti ko’ lišće što vir ga vije, za leti si dušo stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena”, pisao je Šop.

Oblikovao ga je svojim rukama, što se tiče tjelesnosti, a onda se nadvio nad njega i u nosnice mu udahnuo svoju dušu

Rado se sjećamo i riječi fra Zvjezdana Linića te donosimo njegovo razmišljanje o čovjeku na temelju teksta iz Knjige mudrosti. “Sličnost Boga i čovjeka je u onome u čemu je čovjek različit i jedinstven od svih drugih stvorenja – u besmrtnoj duši. Bog je sve stvorio oko nas, a znamo da je po tim slikama stvaranja jasno rečeno, da je sve to stvoreno radi čovjeka. Čovjek je Bogu bio u viziji i završnici, u kruni stvaranja. Bog je, da tako kažem, u čovjeka ugradio svoju dušu, kod čovjeka se potrudio više nego kada je stvarao ostatak svijeta. Oblikovao ga je svojim rukama, što se tiče tjelesnosti, a onda se nadvio nad njega i u nosnice mu udahnuo svoju dušu. To je pečat naše povezanosti s Božjom besmrtnošću. Čovjek jedini među svim drugim živim bićima, može osobno komunicirati s Bogom”, reka je fra Zvjezdan Linić o sličnosti Boga i čovjeka.

Svaki čovjek je stvoren da se ostvari darivajući se u ljubavi i primajući ljubav.

Potom se fra Zvjezdan Linić, u videu dotaknuo stvorenosti čovjeka na sliku i priliku Božju i onoga po čemu je čovjek stvoren na sliku Božju. “Kao što Bog nije sam nego je trojstven, tako je i čovjek pozvan da živi u komunikaciji i ljubavi. Nije dobro da čovjek bude sam. Svaki čovjek je stvoren da se ostvari darivajući se u ljubavi i primajući ljubav. Bog je ta komunikacija ljubavi”, poručio je fra Zvjezdan.

Iz Knjige mudrosti: Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju. (Mudr 1, 13-15; 2, 23-24)

Postoji neki čudnovat i strahovit ponor između nas i naših pokojnika koji nas strahovito muči. Još više nas muči to, što će s nama biti i kako će to biti kada odemo sa zemlje

Prigodno o svetkovini Svih svetih i što ona predstavlja govorio je i prof. Tomislav Ivančić. “Svi sveti su zapravo sjećanje na one koji su sveti. Sjećamo se i onih koji su u čistilištu i koji su još u mukama. Umrli su i otišli su od nas, ali još nisu stigli na cilj, na putu su. Možemo reći da čistilište nije neko mjesto niti stanje, nego jedna aktivnost ljudi koji su otišli sa zemlje i koji bi htjeli što prije doživjeti potpunu slobodu, mir i oslobođenje od onoga zbog čega su na zemlji patili”, rekao je prof. Ivančić.

Prof. Tomislav Ivančić poručio je da mi ne znamo sa sigurnošću što se događa sa pokojnicima i ne znamo kako je ondje gdje su oni. “Postoji neki čudnovat i strahovit ponor između nas i naših pokojnika koji nas strahovito muči. Još više nas muči to, što će s nama biti i kako će to biti kada odemo sa zemlje. Kada smo dolazili na ovaj svijet nitko nas nije pitao što ćemo raditi i nismo znali što trebamo činiti, takav je, čini se i put prema vječnosti. Sve je vrlo zagonetno i nitko nam ne može ništa reći o tome. Na toj kugli zemaljskoj sa sedam milijarda ljudi događa se neka čudesna drama, a da nitko ne zna zašto i kako. I sva naša znanost o tome, također ništa ne zna”, rekao je.

Jedina nada koja nam ostaje jest ljubav svemogućeg stvoritelja koji nas ljubi i zbog čega znamo da će biti dobro

“Znanost kao da je išla rješavati mrtvu prirodu oko nas, jer nikada nije doznala što je to biologija doista. Ono što znamo, to je izvučeno iz životinjskoj ili materijalnog svijeta. Zato imamo potrebu otići na grob naših pokojnika i upaliti svijeću, upaliti kod kuće za njih svijeće da gore. Nastojimo im pomoći tom upaljenom svijećom i time što odnesemo malo cvijeća na njihov grob. Pitamo se jesu li oni u grobu? Jesu li tamo ili su u našoj kući? Sve su to pitanja na koja zapravo nemamo nikakvih odgovora. Jedina nada koja nam ostaje jest ljubav svemogućeg stvoritelja koji nas ljubi i zbog čega znamo da će biti dobro. Nebo je već to što sada vjerujemo u ljubav”, istaknuo je prof. Ivančić.

Znaš da moraš otići s ove zemlje. I dok je čovjek zdrav on ne misli na odlazak, već kako da dobro izgradi svoju zemlju

Profesor Tomislav Ivančić učio nas je da je naša domovina na nebesima, u svojim emisijama ‘Gospodine, nauči nas moliti’ te kasnije ‘Gospodine, nauči nas vjerovati’. “Znaš da moraš otići s ove zemlje. I dok je čovjek zdrav on ne misli na odlazak, već kako da dobro izgradi svoju zemlju. Kako da uvjeri našu vladu da ne smije više uzimati ljudima, nego da mora davati, kako bismo mi onda davali državi. Svi razmišljamo kako da ovdje steknemo takve sposobnosti da onda od zemlje načinimo raj. Ovdje pokušavaj da neprestano činiš dobro i da odbacuješ zlo”, kazao je prof. Ivančić

Kada vidiš da imaš krivu vlast kojoj je cilj uništiti tebe i tvoju zemlju, nemoj se ništa uznemiravati i čini i dalje dobro

Potom je rekao da nastojimo što više dobra činiti n zemlji i da ne odustajemo od dobra onda kada vidimo da se zlo umnožilo oko nas. “Kada vidiš da imaš krivu vlast kojoj je cilj uništiti tebe i tvoju zemlju, nemoj se ništa uznemiravati i čini i dalje dobro. Nemoj se uznemiravati ako ti dođe stotine ljudi, pa ti gase tvoja svjetla u tvojoj kući – upali ih ponovno. Tako i u svojoj duši pritišći šaltere i pali svjetla. Znaš da si u progonstvu, ali znaš da si u progonstvu iz kojeg se vraćaš kući. I kao što gastarbajtar skuplja novac u Njemačkoj da bi u Hrvatskoj gradio kuću, tako i ti ovdje skupljaj poene, novac i dobra djela, pa kad dođeš gore, gdje je tvoja domovina, tamo ćeš sve moći izgraditi”, poručio je prof. Tomislav Ivančić.

Čekao sam te sine moj, dođi, bit će sve dobro. Tu si kod Oca

Istaknuo je kako je Bog milosrdan i da mu je milosrđe milije od žrtve. Bog nas uvijek čeka, čeka da se pokajemo i vratimo kući. “Bio si bolestan u psihi i u duhu. Htio si biti ateist. Opsovao si Boga. No, rasplakao si se što si tako zločest. Tada je Bog došao k tebi i rekao ti: ‘Čekao sam te sine moj, dođi, bit će sve dobro. Tu si kod Oca’. Boga bismo trebali prestati gledati kao suca koji prijeti i jedva čeka da vidi zlo”, zaključio je prof. Tomislav Ivančić.