Propovijed mons. Ćurića donosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!
Kako je lijep prizor bio prošle jeseni u središtu Rima, kad su hodočasnici iz ove župe, u okruženju Ulice Pomirenja i velebnih kolonada Trga sv. Petra, s ponosom istaknuli svoju želju „Santo subito!“, uz ime „Bl. Alojzije Stepinac“ o 10. obljetnici svoje župe.

Kao kršćanski vjernici mi dobro znamo: “Čovjek je velik samo po Bogu. Svjedoči to slučaj s našim Blaženikom, koji je dao svoj život mučenički, bio je već zaboravljen od ljudi, nitko nije mario za njegov spomen; jedan ga nije zaboravio, Bog, koga je on ljubio. … ‘Ako Gospod ne gradi doma, uzalud ga grade ljudi.’ (Ps 127,1). Zato molimo da po zagovoru našeg Blaženika da hrvatski narod ide Božjim putom – imajući pred očima ne samo vremeniti cilj, nego i vječni.“ Ovo su, predragi, već prilično davne riječi. Izrekao ih je bl. Alojzije prije 82 godine (1937.) kad je u Jeruzalemu posvećivao novi oltar u čast bl. Nikoli Taveliću.

A primjećujemo kako su zapravo trajno vrijedne i svježe, kad ih danas, u novim povijesnim okolnostima i našim suvremenim životnim prilikama, s lakoćom primijenimo na bl. Alojzija. I zato osjećamo da, iako radosno zazivamo i dan Stepinčeva proglašenja svetim, mi duboko u srcu, zapravo, nismo zabrinuti – jer vjerujemo da Bog proniče ljudska srca – i on najbolje zna, kakva je riznica bio bl. Alojzije – u svemu onome što je on posvjedočio svojim riječima i djelima. A svoje čekanje možemo doživjeti i kao vrijednu priliku i poziv nama samima da još dublje ‘zaoremo’ u plodni trag Stepinčeve brazde. Nedavno sam razgovarao s jednim vjernikom koji mi je priznao: Znate, tek sam nedavno otkrio kako su Stepinčeva stajališta i njegovo držanje duboki, univerzalni i uvijek aktualni za nasljedovanje.“

Ako ih i satre nepravedna mržnja ništa ne može u njima ubiti nade da konačna pobjeda pripada istini i ljubavi, i to zauvijek

I kad je Stepinac u pitanju, ali i svako drugo životno područje, pozvani smo, braćo i sestre, odmaknuti se – koliko je moguće više – od površnosti, od bilo kakvih jeftinih parola. Njima, doduše možemo malo ukrasiti svoj osobni i društveni život, i to ima neku svoju ulogu, ali – čovjek ne živi od ukrasa. Traži se zrelost – koja je potrebna istinskom ostvarenju našeg ljudskog života, a ujedno je tako neophodna našoj vjeri.

Ako bismo ostali samo na površini kršćanske vjere, kako bismo mogli razumjeti i prihvatiti Isusov put, navještaj i ostvarenje Božjega kraljevstva što ga je on navijestio svojim Blaženstvima koja smo i danas slušali? Upravo nas Blaženstva iz evanđeoskog Govora na gori vode na put zrelosti vjere, pozivaju nas i odgajaju u nama ono kršćansko „novo srce“ – ne hladno i kameno, nego srce koje se „ne susteže od milosti Božje“ i „trudi se oko mira i posvećenja“ – kako nas je danas pozvao ulomak iz Poslanice Hebrejima.

Sad već prilično daleke 1981. godine, upravo na Stepinčevo, sudjelovao sam na večernjoj Misi u zagrebačkoj katedrali koju je predvodio nadbiskup Franjo Kuharić. Tada sam bio u 2. razredu gimnazije. Puno toga još nisam mogao razumjeti, ali sam s nekom dubokom, makar do kraja neobjašnjivom sigurnošću osjećao da sam uključen i da sam dionik baš onog najiskrenijeg i živog bĭla – kucaja i hoda svoje Crkve i svoga hrvatskog naroda.

Kako je mirno i polagano blagopokojni kardinal tumačio put Blaženstava. Upravo iz njih rastu u Crkvi Božji ljudi: čvrsti i bogati duhom, makar ožalošćeni i osramoćeni, utješeni su i proslavljeni. „Oni su slobodni – razlagao je kardinal Franjo – od svih mitova moći i svih ideologija, vlasti i bogatstva; oni su žedni istine i gladni pravednosti; oni su čista srca i mirotvorci; milosrdni su, nasilju suprotstavljaju ljubav, uspravni i jaki svjedoče za istinu i onda kad su progonjeni. Ako ih i satre nepravedna mržnja ništa ne može u njima ubiti nade da konačna pobjeda pripada istini i ljubavi, i to zauvijek.“

U tebi prepoznajemo jasnoću, odvažnost i ustrajnost koju bismo i sami htjeli nasljedovati

U spomenutoj misi danas sluga Božji kardinal Kuharić jasno je naznačio da su se život i pastirska služba bl. Alojzija odvijali u izuzetno složeno i bremenito vrijeme: Nijedan od prethodnika nadbiskupa Stepinca, makar su vremena ovdje uvijek bila teška za Crkvu i za narod, nije prošao kroz takav vihor kušnje kao on. (…) za pastira Zagrebačke nadbiskupije nije bilo težega razdoblja nego što je bilo baš vrijeme prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i neposredno poslije rata.“ Doista, „preteško vrijeme“ „u koje su se – naglasio je kardinal Franjo – ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, vrijeme u kojem su se hrvali svjetovi? (usp. F. Kuharić, Stepinčevo 1981.). I tada je, kao i uvijek, rat donosio „nesnosna bremena“.

U današnjem prvom čitanju iz Knjige Sirahove čuli smo potresna iskustva pravednika, ali i njegovu molitvu punu pouzdanja: „Ne ostavi me u dan nevoljni, izbavi me (…) iz središta ognja koji nisam potpalio. Tad se sjetih milosrđa tvojeg, o Gospode, i djela tvojih još od iskona, …“

U tom je povjerenju bila ukorijenjena snaga molitve koja nikada nije silazila s usana bl. Alojzija: „In te, Domine, speravi! U te sam se, Gospodine, pouzdao. O da se ne postidim nikada.“

I nisi se postidio, dragi naš Blaženiče.

Mi osjećamo i promatramo – kako nam to znakovito prikazuje i relikvijar tvojih zemnih ostataka ovdje među nama – da je tvoja svetost zagrljena: zagrlio te je Gospodin, te ne vidimo drugoga cilja komu nas vodiš, osim Isusa, Dobrog Pastira; grli te i naša pobožnost i ljubav, jer u tebi prepoznajemo jasnoću, odvažnost i ustrajnost koju bismo i sami htjeli nasljedovati.

Braćo i sestre, Stepinčeva svetost sjaji u istini njegova života i njegove duhovnosti. Njegova svetost ni na koji način ne proizlazi ni iz kakve propagande i ne treba nikakvih konstrukcija!

Zajedno s kard. Kuharićem i mi danas, u okolnostima današnjeg vremena, s iskrenim uvjerenjem i pobožnošću prihvaćamo: Bl. Alojzije Stepinac „bio je izvršitelj zapovijedi ljubavi prema svakom čovjeku, prema svome narodu i prema Crkvi. Stoga mi toga svjedoka ljubavi ne želimo nipošto i nikada imati kao neku zastavu mržnje bilo prema kome“.

Iako smo svjesni kako je teško izbrisati toliko toga što se kroz više od 50 godina valjalo i udaralo prema svemu onome tko jest, što simbolizira i za što je životom svjedočio bl. Alojzije. No istodobno znamo, on ni danas ne treba nikakve obrane, jer su mu obrana riječi i djela. Na nama je da ih što bolje upoznamo, te se i sami uvjerimo kako su duboke, poticajne i danas aktualne njegove misli i njegove preporuke.

Kad on 1939. godine, govori o miru i odnosima među narodima, ovako poučava: „Temeljni zakon pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna osuda drugoga naroda …” (1939.)

„Propovijedao je i zauzimao se za univerzalnost ljubavi, crpljenu iz vjere u Isusa Krista i Evanđelja; to je svjedočio i praktično, konkretnim djelima pomoći i intervencijama. Zauzimao se hrabro i odlučno za progonjene, zatvorene, mučene, bez obzira s koje strane dolazila nasilja i nepravde.“ (kardinal Franjo Kuharić).

Da! Nadahnjuje nas bl. Alojzije za ljubav i zajedništvo našeg hrvatskog naroda, ali nas sasvim jasno i nedvojbeno nadahnjuje i za općeljudsko zajedništvo i suradnju među narodima te za korake pročišćenja i praštanja.

Nikada ne smijemo zaboraviti da nas Bl. Alojzije poziva da ne pristajemo uz bilo kakvo zlo

Prije početka 2. svjetskog rata, 27. ožujka 1938. u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kad se osjećala snažna najezda nacizma, fašizma i komunizma on ovako naučava: »Moderni rasizam zamjera Crkvi što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti se. (…) čovjek se na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. […] I vi dakle nećete nikad ispravnije i korisnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu, nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe.“

Nadahnut njegovim primjerom, to je našem naraštaju ponovio kardinal Kuharić u jeku početku Domovinskoga rata ’91. godine: … naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, (…) Naše je rodoljublje kršćansko.

S takvim naukom i mi danas možemo ponosno stajati pred svakim auditorijem. Nikada ne smijemo zaboraviti da nas Bl. Alojzije poziva da ne pristajemo uz bilo kakvo zlo. On nas nadahnjuje za posve jasne osude svih zločina i nepravdi, i to ne samo deklarativne, nego kao izričaj iskrenih, kršćanskih životnih stavova – jer onaj koji je poučen iskreno moliti „Oče naš“, taj u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru i udaljuje se od svakog oblika nasilja i nepravde prema drugome jer zna da ga zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od samoga zajedništva s Bogom.

S blaženim Alojzijem mogli bismo zahvatiti čitavu lepezu nauka i poticaja za nasljedovanje na svim područjima života: i kad smo u pitanju mi svećenici – da još puno revnije i pobožnije u Božjem narodu vršimo duhovnu službu pastira; i kad su u pitanju vjernici da u obiteljima, na radnim mjestima, u znanosti i kulturi, puno jasnije zasja snaga vjere, nade i ljubavi.

Stepinac nam govori iz svoga vremena, ali nas njegov primjer ne vraća unazad, već nas podsjeća na „zrnca“ neprolazne mudrosti. Doziva nam u pamet vrednote, pred kojima uvijek iznova, zapravo bez prestanka, i to svakodnevno, stoji svaki pojedinac i svaki novi naraštaj, koji – ovdje i sada – svoj život ne želi graditi na pijesku ili pljevi što je vjetar raznosi, već na „stjeni“, te se, natopljen evanđeljem, trudi rasti u iskrenom i vjerodostojnom prihvaćanju Isusa Krista.

Tako nas grije naš Stepinac! S Isusom i Marijom, naš ponos i zagovornik, sada i dovijeka. Amen.