Tekst p. Nike Bilića u cijelosti smo preuzeli s mrežne stranice Ad maiorem Dei gloriam:

«Primite Duha Svetoga!« rekao je Gospodin apostolima na uskrsni dan (Iv 20,22). Traži se aktivnost, spremnost na prihvaćanje otvorenom pameću, receptivnom dušom. »Primite!« nalaže Isus.

Nakon Uskrsa, u redovitu tijeku liturgijske godine, diljem naše Crkve mladi ljudi nakon dulje priprave pristupaju sakramentu potvrde. Kao što je Isus na uskrsni dan došao među svoje, tako mladići i djevojke stupaju pred biskupa i čuju iste riječi: »Primite, primi…!« Potrebna je aktivnost i prihvaćanje. Zato se sa cijelom Crkvom ujedinjujemo u usrdnoj molitvi: Dođi, Duše Presveti! Ako smo siromasi duhom, možemo primiti bogatstvo Duha i onda – blago nama!

Učenici su izvršili Gospodinovu zapovijed. Ostali su u gradu da se odjenu u silu odozgor (Lk 24,49). Duga im je priprava bila potrebna. Nije ih Isus, Učitelj, samo tri godine poučavao kao izvrstan pedagog koji dijeli život s učenicima, nego je i poslije Uskrsa punih 40 dana utvrđivao njihovu vjeru (usp. Dj 1,3). A onda je došlo ono osobito vrijeme – sveta devetnica nakon Uzašašća. To vrijeme najviše je nalik našemu iskustvu duhovnih vježbi. Povučeni u molitvi, traže silu odozgor. Učitelj je otišao, nije više među njima kao prije. Otišao je Ocu svojemu i Ocu njihovu (usp. Iv 20,17).

Na Pedeseti dan – dan svetkovine kada se nebrojeno mnoštvo hodočasnika okupilo u Jeruzalemu – Bog po ne znam koji put vjerno izvršava svoje obećanje. Silazi Duh s neba po kojemu nastaje razumijevanje. Cijeli svijet, svi od Rima do Azije sada razumiju Galilejce (Dj 2,7). Prije, oni okupljeni oko vatre Velikoga petka, prepoznali su Petra po galilejskome narječju (Mt 26,73). Sada pobožni »iz svakog naroda« (Dj 2,5) – kako ističe Pismo – čuju Galilejce i razumiju ih svaki na svojemu dijalektu. Plameni jezici, koji su sišli na svakoga od apostola, čine svoja djela. Mi iz iskustva znamo da se za međusobno razumijevanje traži više od samoga glasa i jezika.

Duh omogućuje govor, potiče na izricanje pravih riječi. Pronalazi sredstvo za uspostavljanje prave komunikacije. Mobitel i računalo, internet, radio i televizija… sve je to ipak samo sredstvo, presudan je Duh. U početku je već čovjek dobio sveti zadatak da daje ime stvorovima (Post 2,19). Na Duhove postaje sposoban u Duhu Svetomu reći: Isus je Gospodin, Kyrios. Isus je Bog. Ta spoznaja moguća je samo u Duhu, piše Pavao Korinćanima (1 Kor 12,3). On sam je očito u istomu Duhu prepoznao pred kim stoji i čuo je odlučujuću objavu: »Ja sam Isus« (Dj 9,5; 22,8; 26,15). Od tada već u Damasku on propovijeda da je Isus Božji Sin (Dj 9,20).

Mojsije se bio potužio da je težak u govoru pa mu je došao brat Aron u pomoć (Izl 4,10.16). Na Duhove zbiva se čudo. Od zaključanih vrata iza kojih su se skrili u strahu apostoli dolaze do toga da javno govore okupljenima iz svih naroda u Jeruzalemu. Ne robuju više vlastitomu strahu pred Židovima, nego upravo Židovima propovijedaju. Petar će ih izravno suočiti s počinjenim zlodjelom (Dj 2,23). Apostoli propovijedaju pripadnicima židovske vjere iz cijeloga poznatog svijeta, propovijedaju pobožnim simpatizerima, propovijedaju i poganima. Na Duhove je rođen jezik Crkve. Duhom ispisana gramatika započela je svoj život koji traje do danas u riječima Pape i biskupa, svećenika i đakona – u vjeri Crkve.

Apostoli naviještaju velika djela koja učini Svesilni, baš kao što je to Blažena Djevica Marija još tamo u početku činila (usp. Lk 1,49; Dj 2,11). Svi slušatelji – Parti, Međani i Elamljani, stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Egipta i krajeva libijskih i svi ostali – postaju jedno tijelo.

Svakome se – naučava sveti Pavao – očituje Duh (1 Kor 12,7). Na Duhove je na svakoga sišao jezik od vatre. To je karizma koja treba donijeti plod i biti korisna. Prepoznati i naviještati silna Božja djela prva je važna korist.

Već na Uskrs darovi su Duha očiti. Apostoli prepoznaju raspetoga Učitelja koji je pobijedio grijeh i smrt. To je moguće u Duhu. Vidjeli su Gospodina – piše Evanđelje (Iv 20,20). Vidjeli su da je Isus Bog. Oživljen je Duhom životvorcem. Njima, kojima je težak nemir opteretio savjest kada su pobjegli, Gospodin donosi mir. To je mir pomirenja i oproštenja. Može Isus reći: »mir vama« (Iv 20,19.21) jer je krv prolio kao otkupninu. Može on apostole ovlastiti: »Kome otpustite grijehe, otpuštaju im se« (r. 23) jer je sam platio presvetu cijenu spasenja.

Djelo je Duha da sada oni preuzimaju svetu službu pomirenja. To je njihova karizma – nastaviti Isusovo poslanje, činiti dalje ono što je Isus činio. Kao što je Otac poslao Isusa, tako Isus šalje njih (Iv 20,21). Zato im je već tada, na dan uskrsnuća, dao svojega Duha – Svetoga Duha od kojega sam živi, udisaj koji ispunja božanska pluća svježinom i snagom.

Dobro piše Luka. Ono što su apostoli na Duhove čuli bijaše poput jeke (ἦχος ehos Dj 2,2) – jeke Isusova glasa na Uskrs. Jeka je to njegova daha kojim je dahnuo u njih (Iv 20,22) i dao im sveto poslanje od Oca. Duh silazi, spušta se i ostaje na svakomu od njih. Svetopisamski je jezik jasan: kao što su svi oni boravili zajedno u kući (Dj 2,2), tako Duh od sada boravi (r. 3) na svakomu od njih. Ostaje i ustrajno vodi Crkvu.