Svećenik Zagrebačke nadbiskupije na službi župnika Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu vlč. Tomislav Šagud na svojoj se web stranici osvrnuo na nedjeljno evanđelje o izgubljenom sinu o kojemu slušamo na 4. korizmenu nedjelju. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Prošle nedjelje Isus nas je upozoravao da ćemo svi propasti ako se ne obratimo, a danas nam pripovijeda poznatu prispodobu o izgubljenom sinu. Ona govori o nekim preprekama u duhovnom životu koje sprječavaju naše obraćenje.

Potraga za mirom

Ima jedna poznata Rembrandtova slika pod nazivom „Povratak izgubljenog sina” koja prikazuje scenu iz današnjeg evanđelja: trenutak kada se mlađi sin baca pred oca, a ovaj ga pun samilosti grli. Dok sam promatrao tu sliku, posebno me fascinirao izraz lica razmetnoga sina. Taj izraz odaje čovjeka koji prelazi iz strašne agonije u stanje savršenog mira. Kao da mu se s lica može iščitati uzdah: „Napokon sam našao ono što sam cijeli život tražio!”

Tragedija je u cijeloj priči to što je mlađi sin sve ovo imao od početka, ali to nije znao prepoznati.

A što je tražio? Isto ono što i svi mi: radost, mir, prihvaćenost, sigurnost, ljubav… Tragedija je u cijeloj priči to što je mlađi sin sve ovo imao od početka, ali to nije znao prepoznati. Bio je zaslijepljen vlastitim idejama, požudom, sebičnošću, blještavilom svijeta i drugim iluzijama. Đavao ga je dobrano prevario.

Prispodoba

Uđimo malo dublje u prispodobu da bismo točno vidjeli svu tragediju odabira mlađega sina. Čitamo kako je tražio od oca dio dobara koji mu je pripadao. U ono doba blago koje su ljudi imali nisu bile dionice ili novac, nego zemlja, oranice, polja za ispašu i stoka. Zahtijevati podjelu imovine nije bilo nešto samo po sebi problematično. Sin je imao pravo prije očeve smrti preuzeti obiteljsko imanje, zemlju i stoku te nastaviti živjeti u svojoj kući, samostalno, na očinskoj zemlji. Evanđelje kaže da je otac razdijelio imanje (usp. Lk 15,12), što znači da je i stariji sin dobio svoju polovicu, koja mu je zakonski pripadala.

Strašan paradoks! On napušta svoju obitelj, domovinu, vjeru, identitet i sve što je imao i poznavao kako bi krenuo u potragu za nečim boljim.

Grijeh mlađega sina nije bio ovaj zahtjev za razdiobom, nego izdaja saveza s Bogom: on je otišao iz obećane zemlje, koju je Bog dao Izraelcima da ondje žive u slobodi. O tome smo slušali u prvom čitanju, o ulasku Izraelaca u obećanu zemlju. Bog im je dao vlastitu zemlju kako bi u njoj mogli slobodno i radosno živjeti, jer su u poganskoj zemlji bili robovi. A sada jedan Izraelac odlazi iz obećane zemlje u pogansku zemlju misleći da će tamo biti sretan i slobodan. Strašan paradoks! On napušta svoju obitelj, domovinu, vjeru, identitet i sve što je imao i poznavao kako bi krenuo u potragu za nečim boljim.

Obraćenje

„Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati.” (Lk 15,14). Nije loše živjeti u grijehu i razvratu – sve dok ide. Problem je to što svatko u jednom trenutku potroši svoje emocionalne, psihološke, duhovne i fizičke zalihe; dođe do zida, do stanja u kojem počne zavidjeti čak i svinjama. Strašna slika grijeha. Kako i kamo dalje kada više nijedan analgetik za zbilju ne pomaže da zaboraviš stanje u kojem se nalaziš? Junaku naše prispodobe pala je na pamet dobra ideja jer se sjetio koliki ljudi pristojno žive kao obični radnici na imanju njegova oca. Otići će k ocu, ispričati mu se i tražiti posao kao običan radnik – to je zapravo jedina opcija koja mu je preostala. Ovo još nije bio trenutak obraćenja, nego samo dobra ideja.

Obraćenje se ne događa kada shvatimo da nam grijeh šteti, nego onda kada doživimo Božju ljubav (…)

Tek kada je došao kući, kada je otac istrčao van, zagrlio ga i izljubio, tek tada se dogodilo obraćenje. Upravo taj trenutak prikazuje Rembrandtova slika: prelazak iz agonije u mir, iz smrti u život, iz tame u svjetlo. Obraćenje se ne događa kada shvatimo da nam grijeh šteti, nego onda kada doživimo Božju ljubav: tada shvatimo da je Bog odgovor na svaku čežnju naših srca i da jedino u njemu možemo naći mir, radost, sreću, sigurnost i pravu, istinsku, nepresušnu ljubav. Samo je Bog dosta, kako kaže sv. Terezija Avilska.

Stariji sin

Prispodoba ovdje ne završava, nego se fokus prebacuje na starijeg sina. Umjesto da se raduje što mu se brat vratio, on se ljuti i ne želi ući u očevu kuću. Poput mlađeg sina na početku prispodobe, sada se i stariji sin odriče svoga identiteta odlazeći od kuće. Otac opet izlazi kako bi i ovoga sina potražio i vratio tamo gdje mu je mjesto. Iz njihova razgovora saznajemo glavni problem starijeg sina. Mlađi je sin mislio da će izvan očeve kuće naći sreću, a stariji je mislio da se očeva ljubav mora zaslužiti. Zato je napao oca, uvjeren da je nepravedan.

Isus je htio da prepoznaju sebe u starijem sinu i da se obrate.

On je cijeli život marljivo radio kako bi zaslužio očevu (odnosno Božju) ljubav, a sada tu ljubav netko drugi dobiva potpuno besplatno. Isus ovdje završava prispodobu i ne otkriva je li stariji sin odlučio ući u kuću ili se nastavio ljutiti. Iz Evanđelja saznajemo da su farizeji mrmljali zato što Isus blaguje s grešnicima (usp. Lk 15,2). Isus je htio da prepoznaju sebe u starijem sinu i da se obrate.

U ponašanju ovih dvaju sinova možemo prepoznati dvije velike pogreške koje ni nama nisu strane, a ugrožavaju naš duhovni život: trsimo se ostvariti neke zemaljske ciljeve i mislimo da ćemo tako biti sretni, više cijenjeni, prihvaćeni, voljeni itd. A život je zapravo puno jednostavniji. Evanđelje nas poziva da se prepustimo, da uđemo u Očev zagrljaj i tamo nađemo mir. Ništa ljepše i lakše na ovome svijetu ne postoji.